Saturday, May 12, 2018

KOSAČIN “LJUBAVNI SLUČAJ”




Blagaj je jedan od dva bosanska grada koje prvi put u historiji spominje bizantski car Porfirogenet u svom čuvenom spisu iz 10. stoljeća – De Administrando Imperio (O upravljanju carstvom).

Historija Blagaja u dubokim slojevima vremena nije dovoljno ispitana, za razliku od arheoloških slojeva do kojih je znanost došla i precizno je propitala. Iz tih je ispitivanja potpuno razvidno da je srednjovjekovni Blagaj podignut na antičkim temeljima, ilirskim, i na rimskim podzidima i proširenjima s ponekom, prvi put, upotrijebljenom ciglom kao građevinskim materijalom i zidanjem kamenih slojeva na „riblju kost“.

Pisana dokumentacija historijske vrijednosti vezana za vladare grada na litici ispod koje izvire rijeka Buna, svojom političkom pričom prati samo njegove srednjovjekovne gospodare iz kuće Hranića, posebno Vlatka Vukovića, Sandalja Hranića i njegovog nećaka – nasljednika, čuvenog hercega Stjepana Vukčića Kosaču (1405. – 1466.).
Nijedna osoba vezana za tisućgodišnje postojanja tog grada-tvrđave, nije toliko u narodu legendama „opričana“ koliko je ta inteligentna, otresita i lukava povijesna figura posljednjeg zbiljnog gospodara Hercegovine prije konačnog pada pod Turke 1468. godine. Mora se također reći da je bez dvojbe najpoznatija priča o Hercegu Stjepanu – ona „legenda“ u najrazličitijim verzijama, a koja zapravo nije legenda nego samo sliči na nju! Riječ je o „ljubavnom slučaju“ koji nije doduše bio razlog četverogodišnjeg rata „svih protiv Hercega, ali ga je svojim „gorivom“ dobrano potpalio i razbjesnio! Vjerodostojnost temeljnom sadržaju te historijske zgode, potvrđuju najeminentniji historičari u svojim povjesnicama bosanske države u srednjem vijeku.
Priča je i za današnje stanje morala prilično slobodna, pa i skandalozna, ali nije – zbog toga – manje luckasta i vesela, gotovo da više odgovara duhu i kontekstu Bokačijevih dekameronskih priča a nikako „mračnom dobu srednjovjekovlja“ kako ga historičari prikazuju.



Kazuje se tako da su Mlečani koji su po Bosni putovali, bili izuzetno spretni trgovci svim i svačim (od svile i roblja, špijunskih vijesti i relikvija, kostiju svetaca, do bogate ponude erotskih napitaka i pomagala). Jednoga su dana u dvoru velikog vojvode rusaga bosanskoga Stjepana na Blagaju, doveli ljepoticu, Firenčanku imenom Elizabeta (kako je bilježe svi ozbiljni historičari). Hercegov dvor nikada takvu ljepotu, navodno, nije vidio. Bila je ne samo lijepa, nego i prpošna, slobodnijeg izražavanja i slobodnijeg ponašanja. Mlečani su imali skrivenu namjeru da mladom hercegoviću Vladislavu, obogate noćni život, ali njihovi planovi nisu se ostvarili kako su zamislili.

Nijeme dogovore Mlečana i Vladislava svedene na „išarete“, dakako, opazio je svevideći Herceg, pa se poput uvijek gladnog riđobradog lava – približio plijenu koji je brzo pao pod njegov neodoljivi šarm. A kad stariji govore, djeca moraju šutjeti!
Herceg je, usprkos bjesomučnim provalama bijesa svoje žene Jelene od zetskih Balšića, na zaprepaštenje cijeloga svijeta – zadržao Elizabetu na „neodređeno vrijeme“ u svom blagajskom dvoru. Vojvotkinja je sa sinom Vladislavom demonstrativno napustila Blagaj i sklonila se u Dubrovnik. Dubrovnik je to jedva dočekao i započeo s hercegom oružani rat zbog problema oko Konavala. Polovicu Konavala im je još ranije prodao Sandalj, ali im je Herceg – nakon toliko godina! – poništio kupoprodajni ugovor. Rat je započeo godine 1451., i u njega se, na strani Dubrovčana, uključiše sa svojim vlastitim odredima hercegović Vladislav s majkom Jelenom. Uključio se i sam bosanski kralj Tomaš, hercegov zet, u oružanu bitku sa svojim vlastitim puncem što je zaista bio presedan bez usporedbe! Rat je trajao pune četiri godine, dok se Stjepan kosača ne rasrdi i ne pozva u pomoć turske ordije, pa rat naglo splasnu a kralj se, kao i Dubrovčani, skriše u „mišje rupe“.

Osamljeni i iznevjereni ostadoše hercežica Jelena i neljubljeni sin Vladislav – nigdje stigli, nikamo pristigli! Najaviše svoj pokajnički povratak, pa Herceg isprati Elizabetu u njezinu lijepu Firencu, ruke joj ljubeći i dugo sa zidina Blagaja njezinim joj crvenom maramicom mašući!
Tako je to sa historijama u kojima gotovo da nema ni jedne jedine zrake svjetla. Kolektivna memorija ih se sjeća rastjerujući mrak a želeći bar malo vedrine, kakva je u ovoj (historijskoj) priči, mada nije baš prilog socijalnoj a još manje pedagoškoj pravdi.

STJEPAN II. KOTROMANIĆ – BOSANSKI MAČ I BOSANSKI ŠTIT




PRIČA O BOSANSKOM VLADARU

Sjajni bosanski banovi i kraljevi, osobito oni koji su svoju Državu Bosnu uzdigli na vrhunac, nizom su dugih stoljeća bljescima svoje povijesne drame i svojim državotvornim potezima, nadahnjivala Bošnjane i Bošnjanke, one koji su dolazili i prolazili kroz historijski protok vremena, održavši svoju neusporedivu baštinu sve do dana današnjeg, pa čak i onda kada su svoje historijsko ime povremeno ili zauvijek zamijenili za neko drugo, nebosansko, narodno ime!

A ove zemlje ne bi bilo da u njoj nije i trud onih prvotnjih, prije Kulina bana, za čiju se Povelju Dubrovčanima kaže kako je, eto, ona „rodni list“ naše Države. A nije! Jer, države se ne rađaju gotove – dekretom, poveljama, proglasima, nego postupnom i upornom političkom organizacijom svoje vlasti na prostoru po kojem će rasprostrijeti svoje knezove, svoje vojvode, svoje vojnike. Tu se kriju „datumi rođenja“ jedne države, pa tako i bosanske.

A prvi historiji poznati, samostalni vladar bosanski, bio je ban Borić, koji je utirao put neusporedivoj veličini svog vremena – Kulinu banu. Poslije su došli uzurpatori iz susjedstva, Bribirska gospoda, Šubići, pa dinastija koja će ostati do kraja bosanskog srednjovjekovlja: dinastija Kotromanića. A među njima: najsjajnije zvijezde – ban Stjepan II. Stipoš Kotromanić i ban koji se i „dvogubom krunom“ okrunio – prvi naš kralj, veliki i slavni Stjepan Tvrtko I. Kotromanić.

Ime Stjepana II. Kotromanića učestalije će se početi javljati od trena nesretne historijske zgode: možda prvi put onoga dana kada je kao dijete postao prognanik pred urušenom banovskom vlašću svoga oca Stjepana I. Kotromanića, diktatom hrvatskih velmoža i banova Šubića, koji postavljaju 1302. Mladina, sina „gospodara Hrvatske i Bosne bana Pavla Šubića“, na visoki bosanski tron.



Zakoniti je vladar, skrhan i slomljen, umro u patnji nepoznate godine (između 1313. I 1319.), gledajući kako mu tuđin hara i otima Bosnu. Da bi spasili glavu, brižna banica majka, Elizabeta, kćerka kralja Stjepana Dragutina, s trojicom se sinova sklonila u Dubrovnik: s maloljetnim Stjepanom, Vladimirom i Ninoslavom. Iz Dubrovnika, bez ikakve političke potpore, nemoćno su kroz sljedećih nekoliko mučnih godina nijemo i zabrinuto promatrali osipanje svoje države, pohlepu potkupljivih bosanskih kneževa i prevrtljivost vojnih vojvoda. Čak su i Dubrovniku, njihovoj praktičnoj politici, bili na smetnji. Malo je Vijeće priznalo vlast nad Bosnom Mladinu Šubiću (jer – trgovati se mora, novac ne zna za prijateljstvo!).

Ali silom nametnuti ban Mladin nije imao uspjeha u Bosni. Bošnjani, Crkva bosanska pravim je banom držala isključivo onemogućenog nasljednika, Stjepana II. Kotromanića. Nesretni Mladin imao je kontinuirani niz nesreća u Primorju, u dinastičkim i obiteljskim borbama, i potražio je izlaz iz Bosne ali i mogućnost kontrole nad njom!

Naumio je „darovati“ Stjepanu bansku stolicu, ali ga i oženiti rodicom , kćerkom Meinharda I. grofa Ortenburškoga iz Koruške, pa je svoj naum priopćio i papi osobno, moleći da ga ukloni crkvenu zapreku koja govori da su mladenci bili srodnici u 4. koljenu!



Papa, videći u tom priliku za poticanje žurnog „konačnog rješenja hereze poganih Bošnjana“, uklanja tu zapreku potezom pera na pismu od 18. IV. 1319. i otvara put mladolikim supružnicima. Ima historičara koji drže da taj brak nikada nije realiziran, a podjednako su brojni i oni koji tvrde da jest.

Pouzdano se zna da je obitelj umrlog bana Stjepana I, osjetila slobodu tek uhićenjem (nalogom ugarskog kralja Karla Roberta 16. X. 1322) Mladena Šubića, kada se banica vraća u Bosnu sa svojim sinovima. Ugarskom kralju Karlu, rođaku mladog Stjepana, bilo je drago da je na bosanskom prijeslolju „slabašni dječak Stipoš“. A što se tiče Bošnjana, Crkve bosanske, oni su se posebno veselili što su skinuli s vrata Šubića, gorljivog katolika i uzurpatora bosanske vlasti!

Po prvim poveljama vidljivo je da novoustoličeni ban dijeli vlast s mlađim bratom Vladislavom, te da je pod izravnim vođenjem svoje majke Elizabete. Tako u povelji izdanoj knezu Vukcu piše sljedeće:

U ime oca i sina i svetoga duha. Banica Jelisaveta i moj sin ban Stipan milost naju knezu Vlkcu da je vira naju knezu Vlkcu, da ne u naju sužanj ni taljenik ni poručevnik, ni da mu se ne svrže vira za naju života i kon jega jegovu djitetevi, dokoli ga ne sude četiri nadesete, koji su prisegli s banom Stjepanom knezu Vlkosavu i s jegovom gospojom i s jegovom materiju banicom Jelisavetom, bez jegove nevire i bez jegove bvšćine nam ponesenija , da m se vira ne svrže ni jegovi djitetovi… A siju knjigu pisa Radin dijak u Ribičih na Katalinin dan na sveticu gospoje banice….“

Politički milje, podjednako onoga srednjega vijeka kao i ovoga danas, politička prijateljstva najviše priskrbljuje – privilegijama, pa je u prvoj godini vladanja mladi ban to obilato i radio pokazujući svoj praktični politički duh – u dijeljenju privilegija probranim slojevima bosanskog plemstva.

Njegovi odnosi, tvrdi briljantna historičarka Nada Klaić, s ugarskim kraljem Karlom Robertom ne pokazuju podanički odnos bosanskog bana prema ugarskom kralju, kako bi htjeli gotovo svi ostali historičari hrvatski i srpski, od Ferde Šišića do Sime Ćirkovića. Iz njezinih minicuoznih analiza pisane građe, utvrđuje se da o banovoj podređenosti nema govora, ali ima „podrazumijevajućeg“ rođačkog odnosa, koji najposlije pokazuje kraljeva osoba, kad predlaže Stjepanu političku poželjnost u novom braku koji će on osobno sponzorirati i biti mu pokroviteljem. Mladiću je ponuđen brak s daljom rodicom kraljeve supruge, djevicom Elizabetom, kćerkom kujavskog (poljskog) vojvode Kažimježa III. Na taj način bosanski bi ban još više podigao svoj ugled, budući da bi se tim činom našao u najužem krugu europske vladajuće feudalne elite, u srcu obitelji ugarskog kralja.



Kad smo već kod ženidba Stjepana II. Kotromanića, valja spomenuti da se, nakon rano umrle Elizabete, ponovno oženio bugarskom princezom, kćerkom cara Mihajla III. Iz tih brakova rođeno je četvoro djece, sinovi Radiša i Vuk, i kćeri Katarina i Elizabeta.

Na vojnom i političkom planu Stjepan je zaista bio vizionar, odličan strateg, i po svemu sudeći briljantan vojskovođa. Ne samo što je uspio, zahvaljujući prije svega povoljnim političkim okolnostima, zbaciti sa svojih pleća Šubiće, bribirske uzurpatore bosanske vlasti, sve kasnije akcije njegovog „upletanja“ u dalmatinske, primorske i hrvatske prilike, nosile su autorsko obilježje vlastitosti, koje su na kraju završavale – zapremom tih područja, podvrgavanjem pod svoju, bosansku vlast!

Ban Stjepan II. Kotromanić, taj uznositi ban – uskoro je, mada je ostalo mutno kako i kada, u svoj slavni naslov, pored Usore i Soli, i Donjih krajeva, Završja i inih – dodao „svu Hlmsku zemju“… Dvorski je dijak najvjerovatnije iza 1326. bio u prilici upisati u vijenac banova pečata:

Sije pečat gospodina Stjepana bana –

Svobodnoga gospodina vse zemlje bos’nske,

Usorske, solske i dolnjekrajske

I vse zemlje hl’mske.

Da, da, kako su samo sijevale i zasipale anateme i kletve na bana onoga raškoga cara Dušana, jednog od najmoćnijih vladara koje je to vrijeme imalo a kojem je Humsku zemlju – oduzeo!

Kad je Dušan pokrenuo golemu vojsku ustajući iz svoje prijestolnice Skopja na bosanskog bana, unezvijerili su se, ne samo Dubrovnik, nego i Mletačka Republika u strahu od ratne pohare koja bi sigurno spržila i njihove posjede raspršene po cijelom dalmatinskom i zetskom primorju, od Konavala do Ulcinja. Car Dušan je provalio u Bosnu i stigao do ispod samih zidina visokog Bobovca! A onda ga je dostigao tatar i predao vijest: Bizant je probio makedonsku granicu! Dušan je okrenuo konja i vratio se, nudeći po poklisarima bosanskom banu, poklisaru mletačkom, novu ponudu:



Daj mi svoju kćerku Elizabetu za nevjestu, daj je mom sinu i nasljedniku Urošu, i daj joj u miraz to što si mi oteo, daj mi moj Hum!

Mada ne piše nigdje, mi znademo što je mogao odgovoriti ban bosanski. Nije rekao ništa, pokazao je na grb bosanski urezan nad vratnicama bosanske prijestolnice, onu čvrstu ruku savinutu u laktu… Potom je diktirao dijaku neku poruku vječnim moliteljima, Dubrovčanima. A dijak je, na kraju sam od sebe, pripisao redak, neobičan, možda nadahnut i patriotski zanesen velikom Bosnom, kakva nikada prije nije bila nego je sada, baš za njegova slavnoga gospodara…

A se pisa Pribislav, dijak bana Stipana – koji držaše od Save do mora, od Cetine do Drine.

Poslije mnogo godine ispunjene vladavine, s bezbroj detalja uzbudljivih i slavnih, nekoliko mjeseci prije smrti, još će jedanput ući u opticaj njegovo ime po jednoj obiteljskoj ali i politički provorazrednoj vijesti: njegova kćerka Elizabeta, „nesuđena Uroševica“, bit će krunjena kao madžarska kraljica, udajom za kralja ugarskog 1342., novoustoličenog Ludviga I., 17-godišnjeg sina netom umrlog kralja Karla Roberta.

Kad ju je ispraćao, shvatio je da je ispunio svoj život kao otac i kao državnik. Mislio je na žive i lijepe kćerke i na sinove… koji se nisu održali u životu. Mislio je o nasljedniku kojeg nema. Pogledao je sa svoje bosanske tvrđave Bobovac, uzdignute na nepristupačni greben s dubokim i oštrim provalijama sa triju strana, pogledao je po širokoj panorami nepreglednih bosanskih gora i planina, zelenih bosanskih šuma i punih ptica i zvijeri, pogledao je zemlju kojoj više ne vidi kraja: prostirala se baš u granicama koje je zapisao pisar Pribislav na jednoj povelji zlatnim pečatom pečaćenoj – od Save do mora, od Cetine do Drine! Zemlju koju je on svojim vladarskim moćima prostorno udvostručio i učinio jakom, i u svijetu ispunjenom najčešće dušmanima – uvaženom i sa cijelom Europom povezanom.

Piše: Dr. Ibrahim Kajan

NEKADAŠNJA SREBRENICA – najbogatije rudište srebra u Evropi!




Zna se šta je bilo sa Srebrenicom i njenim stanovništvom, kako danas izgleda taj gradić i kako se u njemu živi. A kako je Srebrenica zgledala u sretno doba kad su Bosnom vladali njeni banovi i kraljevi govori nam arhivska građa.

Geološka istraživanja su pokazala da region današnje Srebrenice predstavlja najbogatije rudište srebra u Evropi. I sami naziv Srebrenice to pokazuje. Ovdje se rudarilo već u prethistorijsko doba. Rimljani su proširili eksploataciju srebra, olova i drugih ruda u tolikoj mjeri da su u nedalekoj Gradini, podigli najveći rudarski grad u Rimskom carstvu, koji je svojevremeno Zemaljski muzej u cijelosti otkopao.

Eksploatacija rudnog blaga Srebrenice je nastavljena i u srednjem vijeku od strane bosanskih vladara, u tolikim razmjerama da su ga u jadranske luke dopremale karavane od po 400 konja, a samo jedan tovar je težio i do 120 kg. Iz jadranskih luka se izvozio diljem Mediterana i prodavao od Maroka do Bejruta, i od Venecije do Engleske.

O razmjerama izvoza ovog metala govori podatak iz 1413. g. kad ga je izvezeno 86.000 kg, što iznosi 30 tona, a potom u dva navrata po 120.000 kg, što po današjej mjeri iznosi 11,5 tona. Za pojedine pošiljke koje su prodavane u Veneciji dobijalo se i do 100.000 dukata. Nije čudo da je kralj Tvrtko kupovao dijamante koje je plaćao po 16.000 dukata, a kralj Tomaš je na ime mirovnog ugovora isplatio sultamu Mehmedu II 160.000 dukata. Samo je tamošnja carina godišnje donosila 30.000 dukata.

Na toliko bogatstvo Bosne bacila je oko i onovremena Srbija. Kad su Srbi 1411. godine upali u Srebrenicu prvo su je opljačkali, a onda spalili. Koliko je srpska strana bila uporna da je trajno prisvoje govori podatak da su je u nekoliko godina Srbi osvajali a Bosanci povraćali čak devet puta.



Kako je Srebrenica izgledala u srednjem vijeku? Izgledala je ljepše nego mnogi onovremeni evropski gradovi. Dovoljno je reči da je imala organiziranu zdravstvenu zaštitu. Arhivska građa spominje liječnike i vidare. Postojala je bolnica za gubavce. Bogatiji ljudi su oporučno ostavljali kuće za zbrinjavanje siromašnih. Među brojnim dućanima prodavale su se knjige, mastila za pisanje, svila, brokat i druga skupocijena roba. I kulturni život j bio na visini. Spominju se glumci, svirači itd.

Za Srebrenicu se veže u Evropi najstariji poznati gradski propis o zaštiti ljudske okolice. Naime, kako je u Srebrenici i u okolici bilo puno talioničarskih peći iz kojih je stalno dimilo i zagađivalo zrak građani su se pobunili. Tvrdili su da je to uzrok smrti mnogih ljudi i od vlasti su tražili da se peći izmjeste, u čemu su jspjeli.

Zapisi govore da je u gradu postojala i kanalizacija. S obje strane ulice bili su kanali prekrivei pločama. Daj Bože mira i sloge, potencijal Srebrenice je toliki da bi za kratko vrijeme bila još ljepša i bogatija nego je bila.

Autor: prof. Enver Imamović

Baton – veliki vojskovođa iz doline rijeke Bosne



U dijelu lapidarija Franjevačke klasične gimnazije u Visokom označenom kao “Ilirski period” izložena je Batonova ploča.
Riječ je o nadgrobnoj ploči Batona i njegovih šest sinova, te postoji teorija da pripada slavnom Batonu, vojskovođi Desitijata koji je vodio ustanak protiv Rimljana od 6. do 9. godine nakon Krista.
Baton je bio Ilirski vojskovođa koji je poveo Dezitijate u Velikoj Ilirskoj pobuni poznatoj i kao “Batonski rat” protiv Rimskog Carstva.
Rim je bio primoran poslati 10 legija i isti broj savezničkih snaga i plaćenika kako bi skršio ovaj ustanak. Čak su bili primorani kupiti i osloboditi hiljade robova kako bi imali dovoljno vojnika; što se nije dogodilo još od Bitke kod Kane 200 godina ranije.
Nakon žestokih bitki, u septembru 9. godine, samo nekoliko dana prije poraza u Teutoburškoj šumi protiv Germana, Baton i Dezitijati su se predali Tiberiju.
Historičari navode da je posljednji Batonov ‘bedem otpora’ bio grad Arduba. Neki su skloni tumačenju da je Arduba zapravo Vranduk u blizini Zenice.
Velikog vojskovođu iz doline rijeke Bosne nisu htjeli ubiti nego su tražili da vide ko je taj veliki vojskovođa i koji su njegovi razlozi zašto se pobunio, na što je Baton rekao:
‘Sami ste krivi, slali ste nam vukove umjesto čobana.’
Rimski hroničari zabilježili su i sljedeće:
-Ponosne ilirske žene sa djecom u naručju bacaju se za zidina grada u vatre koje plamsaju svud okolo. One se ne predaju Rimljanima, a Ilirski ratnici oduzimaju sebi život svojim mačevima.

Ploča sudije Gradiše: Dokaz postojanja sudstva u srednjovjekovnoj Bosni




Ploča koja se čuva u Muzeju grada Zenice, kao najvrjedniji artefakt, dokaz je postojanja sudskog sistema još u vrijeme bana Kulina.

Ploča sudije Gradiše jedan je od najvažnijih dokaza koji govore u prilog činjenici da je srednjovjekovna Bosna bila samostalna i razvijena državna tvorevina. Taj neveliki tekst, sačuvan u fragmentu, dokaz je da je Bosna, još u vrijeme bana Kulina, imala razvijen pravosudni sistem, jer se iz njega jasno vidi da je nalogodavac pisanja epitafa bio sudija, kojemu je ime bilo Gradiša.

Ploča sudije Gradiše danas se, kao najvrjedniji muzejski eksponat, čuva u Muzeju grada Zenice kao dio arheološke zbirke. Viši kustos u muzeju Ikbal Cogo, objašnjavajući kako je i kada ploča pronađena, kaže da je njeno otkriće bilo slučajno:

„Prema informacijama koje imamo u dokumentaciji arheološke zbirke ploča sudije Gradiše otkrivena je u prvoj polovini 1964. godine na području prigradskog naselja Podbrežje u prostoru privatne kuće Grge Prkića. Tamo su otkriveni, na samoj ploči, tri natpisa na bosančici, odnosno bosanskoj ćirilici. Na osnovu samog teksta struka je starost nalaza datirala u kraj 12. odnosno početak 13. stoljeća. Međutim, u starijoj literaturi će se naći podatak da je zapravo ploča sudije Gradiše dio ulaznog portala u jedan veći, vjerovatno sakralni objekat, neku vrstu crkve. Moj stav je da nema dovoljno osnove i dovoljno argumentacije da se iznose takve tvrdnje, jer je ploča, koliko je meni poznato, nađena sama. Kasnije nisu rađena nikakva sistematska istraživanja na tom području, gdje bi našli tragove nekog većeg objekta. Shodno tome treba biti oprezan kada se daju takve izjave“.

Dokaz postojanja sudstva
Ti djelomično sačuvani podaci, uklesani na ploču, dovoljan su dokaz historičarima i tumačima bosanske prošlosti da utvrde kako je srednjovjekovna bosanska država poznavala institucije sudstva, a da je sudija Gradiša bio neka vrsta vrhovnog sudije na dvoru bana Kulina. Direktor muzeja Adnadin Jašarević kaže da je postojanje ploče od neprocjenjive vrijednosti za historičare koji srednjovjekovnu Bosnu vide kao razvijeno i legislativno uređeno kraljevstvo.



„Ovdje govorimo o vrlo značajnom dokumentu koji je na svu sreću upisan u kamenu pa nije uništen. U tom dokumentu, na ploči sudije Gradiše, spominje se da je Bosna imala vladara, Kulina bana, spominje se da je imala velikog sudiju Gradišu – što bi bio pandan onome što je u savremeno doba predsjednik vrhovnog suda. To znači da smo imali pravosudni sistem u doba kada se ostatak Evrope valjao u vlastitom smeću bez ikakvih zakona osim nasilja plemenitaša. To nije beznačajna stvar“.

Uz povelju bana Kulina ploča sudije Gradiše najvažniji je srednjovjekovni dokument, koji govori o državnosti i strukturi bosanske države, pojašnjava Jašarević dodajući i da se na ploči pominje postojanje crkve, što je dokaz o razvijenosti religijskih institucija u tom periodu.

„A dalje iz teksta je jasno da smo imali i jezik i pismo – i po meni vladar, predsjednik vrhovnog suda, što će reći veliki sudija, jezik i pismo govore da smo mi imali državu. I još jedna sitnica, sve je to zapisao Prodan pop, što govori djelimice i o tome da smo imali i zatvoren religiozni sustav, a riječ je o Crkvi bosanskoj. Sve ovo što čini državu uklesano je na ploči sudije Gradiše. Ova ploča je pokretni nacionalni spomenik kulture odlukom Nacionalne komisije za spomenike i ne slučajno, jer je ona jedini sačuvani dokument iz tog doba u Bosni koji svjedoči o bosanskoj državnosti. Drugi značajan dokument je, kako znamo u Dubrovačkom arhivu i u Sankt Petersburgu, a riječ je o Povelji bana Kulina. Ali, ovaj dokument koji svjedoči o našoj državnosti iz tog doba, to je osam stoljeća najmanje, se nalazi u muzeju grada Zenice. Ona je naš najvažniji eksponent“.



Nema podataka o izgledu sudova
I Cogo je mišljenja da je ploča očigledan i jedinstven dokaz postojanja jednog vida pravosudnog života na području srednjovjekovne Bosne. Samo kako je taj pravosudni sistem izgledao teško da možemo čak i naslutiti, kaže pojašnjavajući da nemamo dovoljno podataka kako bismo jasno i precizno rekonstruisali njegov izgled.

„U metodološkom smislu svaki takav natpis i svaki takav podatak se mora uzeti u obzir kada se govori o jednoj oblasti srednjovjekovne države. To naravno nama ne garantuje da je srednjovjekovna Bosna imala razvijen sudski sistem. Vrlo je teško govoriti o parametrima današnjeg sistema i onoga što jeste srednji vijek, ali imamo osnovu da možemo reći da jeste postojalo nešto. Ako se spominje sudija kao takav, kao nekakav organ koji se veže za donošenje odluka, znači imamo naznake. Najbolja formulacija je naznake postojanja nekog sudskog sistema, ali mi nemamo sve egzaktne podatke koji nam govore da su bili sudovi, koji su imali zgrade i bili su zakonici i statuti na osnovu kojih su se donosile presude kao što imamo u srednjovjekovnoj Srbiji poznati Dušanov zakonik ili imamo statute srednjovjekovnih dalmatinskih gradova Trogira, Zadra ili Novo Vinodolskog“.

I sama lokacija pronalaska ploče je simbolična i mnogo govori o prirodi i strukturi srednjovjekovne Bosne. Cijelo šire područje srednje Bosne bilo je istinski centar države, a postojanje, i danas, utvrđenja iz tog perioda dokaz je da je u to doba cijeli prostor bio nasljen i administrativno – politički uređen. Zato je prirodno, kaže Adnadin Jašarević, što su ostaci koji govore o postojanju sudstva u srednjem vijeku nađeni u relativnoj blizini mjesta kakvo je tvrđava Vranduk.

Simbolika lokacije pronalaska ploče
„Srednja Bosna je bila centar srednjovjekovne bosanske države i u tu priču ne ulazi samo Vranduk nego i grad Visoki, tvrđava u Tešnju, Jajce. To je taj širi obuhvat, a Vranduk je bio ljetna rezidencija bosanskih vladara. U ono vrijeme bilo je uobičajeno da vladar ne sjedi samo u stonom gradu, recimo Bobovcu, nego da putuje kroz državu pa mjesec dana obitava u Bobovcu, pa je mjesec dana u Visokom, pa mjesec dana u Vranduku. Po toj logici moglo bi se reći da su imali nekoliko stonih gradova. Jer sva kraljevska svita je putovala sa vladarem i on je svoje poslove vladara obnašao tamo gdje se nalazio i to na duže staze, a ne samo kao gost. Po pitanju Vranduka treba reći da su srednjovjekovni grad i trgovište bili locirani oko zidina, a da je ovaj potez gdje se nalazi grad Zenica, zenička kotlina, u doba bosanskih kraljeva bio tretiran kao kraljeva zemlja, znači njegov lični posjed. Nije ovdje bilo nekih velikih gradnji, u kotlini. U Podbrežju je bilo naselja i manjih utvrda, ali sama kotlina nije bila naseljena“.



Iako prvorazredan historijski dokument i artefakt od neprocjenjive vrijednosti, ploča sudije Gradiše u bosanskoj historiografskoj kulturi nema mjesto koje po svome značaju zaslužuje. Ploča je, uprkos činjenici da tako mnogo govori o historiji Bosne, stavljena na marginu interesovanja, kaže Cogo u čemu vidi nemar zajednice da se interesira za bilo šta što nije locirano u sarajevskim institucijama kulture.

„Ono što moram reći jeste da čitajući literaturu shvatam da je ploča često stavljena na marginu i zanemarena je pretpostavljam zato što nije u Sarajevu kao glavnom gradu i institucijama koje su najčešće dostupne i u koje istraživači tog područja historije idu – nije u Zemaljskom muzeju. A kako kod nas postoji poslovični nemar i neurednost i lijenost, ljudi često zanemare ono što se nalazi izvan Sarajeva“.

Izvor: Al Jazeera

Šefket-ef. Kurt: Muftija koji je Srbe spašavao od genocida





Šefket-efendija je spriječio paljenje crkve i pokolj tuzlanskih Srba koji su ustaše planirale izvršiti na Badnju večer 1942. godine.
Malo je ljudi u tragičnoj i krvavoj historiji Bosne koji zaslužuju da im se ime pamti i spominje kao što je to ime Muhameda Šefket-efendije Kurta, koji je nesebičnim zalaganjem u januaru 1942. spasio hiljade tuzlanskih Srba od pokolja.
Taj ugledni i istaknuti muslimanski učenjak predvodio je grupu uglednih Bošnjaka koji su intervenisali kod “ustaških” vlasti da se spriječi paljenje prepune pravoslavne crkve u Tuzli na Badnju večer 1942, što je bio osvetnički plan vlasti NDH za pogibiju grupe ustaša u okolini Doboja, počinje priču o efendiji Kurtu historičarka iz Sarajeva Senija Milišić.
“Početkom januara 1942. saznalo se da ustaše spremaju pokolj tuzlanskih Srba u znak odmazde za likvidaciju grupe ustaša zarobljenih kod Doboja, koje su četnici strijeljali na Ozrenu. Tajni ustaški odbor za istrebljenje tuzlanskih Jevreja i Srba pozvao je zloglasnog Vječeslava Montanija, kotarskog predstojnika za Brčko, koji se već ‘istakao’ po zločinima, da dođe sa svojim ustašama u Tuzlu i da uz njegovu pomoć bude izvršena odmazda nad Srbima, na način da se u pravoslavnu crkvu, punu vjernika, na Badnju večer postavi eksploziv. Nakon toga bi se razorila Srpska varoš Tuzle i pobilo i protjeralo preostalo srpsko stanovništvo.”

Na čelu izaslanstva

Kurt je bio izabran da bude na čelu izaslanstva koje će tražiti od njemačke komande u Tuzli da se spriječe i onemoguće ustaški planovi, što je i učinjeno, pojašnjava Milišić, a njemačka komanda, osim sprečavanja zločina, naredila je i da se odštampaju i po Tuzli polijepe plakati sa značajnim upozorenjem.
“Nakon što se saznalo za ovaj plan, upriličena je konferencija uglednih Bošnjaka Tuzle. Odluka je bila da tročlana delegacija na čelu sa muftijom Kurtom ode kod Hochbauera, njemačkog komandanta Tuzle, i njegovog zamjenika potpukovnika Wüsta, te zatraže od ove dvojice da spriječe ustaški plan. Kada je njemačka komanda vidjela koliko je protivljenje Bošnjaka, izdala je pismenu naredbu kojom je zabranila ustašama da poduzimaju bilo kakve mjere odmazde bez njenog odobrenja. U isto vrijeme, slične akcije su poduzeli i ugledni tuzlanski Hrvati: Jure Begić, Ante Kamenjašević i drugi. Nakon svega ustaše se nisu usudile da realiziraju svoj plan. Njemačka komanda je opet, iz svojih razloga, odmah istakla plakat s upozorenjem da ‘niko ne smije nikoga zlostavljati, oduzimati ili rušiti tuđu imovinu i dirati živalj koji slavi’.”
Zalaganje Šefket-ef. Kurta za spašavanje srpskog stanovništva nije se završilo “intervencijom” u njemačkoj komandi Tuzle i on, s nekolicinom drugih uglednih Tuzlaka, odlazi u Zagreb s namjerom da od poglavnika NDH Ante Pavelića lično zatraži da se zaštite njihovi sugrađani srpske nacionalnosti. Milišić otkriva kako ih poglavnik tada nije primio, ali jest ministar u “ustaškoj” Vladi Andrija Artuković, od koga traže da ustaše ne diraju “mirno srpsko stanovništvo”.
Čin na koji se “odvažio” Šefket-ef. Kurt primjer je nesvakidašnje hrabrosti i požrtvovnosti, jer je svojim zalaganjem da se poštede životi tuzlanskih Srba i vlastiti život izložio pogibelji, pojašnjava Milišić kontekstualizujući njegov čin u historijske okolnosti: “S obzirom na vrijeme i okolnosti, riječ je o izuzetnom činu hrabrosti zbog kojeg je mogao i sam biti ubijen, kako od ustaša, tako i od Nijemaca.”

Govor na dženazi

O značaju i veličini Šefket-efendijinog čina najbolje svjedoči jedan zanimljiv i neuobičajen detalj koji se dogodio prilikom njegove sahrane, pripovijeda Milišić, i koji svjedoči o zahvalnosti koju je srpska zajednica Tuzle osjećala prema čovjeku koji im je toliko pomogao.

“Još jedan zanimljiv detalj: kada je ef. Kurt preminuo, prota Đorđe Jovanović izrazio je želju da održi govor na njegovoj dženazi i pred više od 10.000 ljudi sišao je u grob, dočekao tabut ef. Kurta i položio ga u kabur.”
Nažalost, danas se ime plemenitog Šefket-efendije spominje veoma rijetko, a njegova je uloga u spašavanju srpskog stanovništva Tuzle na ispravan naučni način obrađena i valorizirana tek u publikacijama iz ovog milenija. Njegov čin, smatra Milišić, trebao bi se ne samo više spominjati nego i isticati kao primjer lične hrabrosti i požrtvovnosti.
“Zahvaljujući zalaganju ef. Kurta, u Tuzli nije došlo do masovnih zločina. U najkraćem, riječ je o odbrani zajedničkog života u tuzlanskoj regiji. Efendija Kurt je nakon rata odlikovan Ordenom bratstva i jedinstva I reda. Sve do početka 1980-ih o ef. Kurtu malo se znalo. O ratnom realizmu i odjeku rezolucija građanske hrabrosti iz 1941. godine prvi put dobijamo cjelovitu sliku u monografiji dr. Safeta Bandžovića Bošnjaci i antifašizam iz 2010. Udžbenici historije, historijske čitanke moraju donositi upravo ovakve sadržaje.”
Šefket-efendija Kurt potječe iz porodice uglednih bošnjačkih i muslimanskih intelektualaca koji su odgajani na najčistijim temeljima islamske vjere, a potraga za znanjima odvela ga je čak do Istanbula i Damaska, gdje je usavršavao svoja teološka i znanja stranih jezika.
Njegovo porijeklo i obrazovanje ne spominje se slučajno u priči o njegovoj hrabrosti, pojašnjava Milišić, jer je upravo milje iz kojeg je potekao podučio Šefket-efendiju temeljnim zakonima morala, temeljima koje nikad nije napustio i iznevjerio.

Odlučnost u suprotstavljanju fašizmu

“Muhamed Šefket-ef. Kurt rođen je u Travniku 1879. godine. Tu je završio mekteb i počeo učiti medresu pred svojim ocem Fadilom, koji je bio muderis. Otac mu je umro 1893, nakon čega on odlazi u Mostar svom djedu hadži Ahmetu, islamskom teologu, gdje je završio ruždiju i jednu godinu slušao predavanja poznatog mostarskog alima Alija Fehmi-ef. Džabića, muftije i borca za vjersku autonomiju bosanskohercegovačkih muslimana. Godine 1895. umire Šefketov djed, te on odlazi u Sarajevo, gdje se upisao u Kuršumliju medresu, iz koje nakon jedne godine odlazi u Istanbul. Studirao je deset godina, a nakon toga odlazi u Damask radi učenja arapskog jezika.”
Po povratku sa studija obavljao je niz funkcija u vjerskom životu Bosne i Hercegovine, a njegova opredijeljenost za ideju pravde najzornije je pokazana u njegovom odnosu prema novim idejama, napretku i ideji suživota.
U Drugom svjetskom ratu dva Šefket-efendijina sina poginula su kao partizani, čime je porodica ovog učenjaka pokazala svoju odlučnost da se suprotstavi fašizmu.
“Vraća se 1908. godine i postavljen je za imama i hatiba hadži Ali-begove džamije i muderisa njegove medrese u Travniku. Iz Travnika odlazi 1914. u Banju Luku, gdje ostaje do 1925. godine. Nakon toga dolazi u Tuzlu. Tuzlanski muftija bio je do 1933, kada je izabran za člana Ulema-medžlisa. Imao je osmero djece; tri sina su mu ubijena u Drugom svjetskom ratu, dvojica su poginula kao partizani, a jedan je na kraju rata stradao pod nerazjašnjenim okolnostima. Tri sina diplomirala su na Zagrebačkom sveučilištu”, završava priču o Muhamedu Šefket-efendiji Kurtu historičarka Senija Milišić.

Marija Kotromanić – Bosanka na njemačkom dvoru




Ispod površine raskošnog života živjela je možda nesretnim snom o domovini kojoj nikad nije bila princeza kakvom je željela njen narod da je pamti.
Zagledamo li se u povijesni prostor zagonetnog i maglovitog bosanskog srednjovjekovlja, pred nama će se, prije ili kasnije, stidljivo razotkrivati imena nekih davnih ljudi koji cijelu vječnost iščekuju da se perom nauke ispričaju njihove nedorečene sudbine.
A baš iz dubine tog svijeta, koji je poput ostavljenog pokućstva do jučer bivao prekriven golemim i prašnjavim, stotinama godina debelim plaštom zaborava, izronio je i malo poznati lik žene, Marije, iz roda bosanske gospode Kotromanića, princeze koje se još i danas s velikim poštovanjem prisjećaju u Njemačkoj, ali ne i u njenoj domovini, Bosni, iz koje se otisnula u tuđinu.

Bosanska princeza

A ko je, zapravo, Marija Kotromanić i koliko znamo o njoj?
Rođena je, po svemu sudeći, poslije 1335. godine. Bilo je i još ima onih koji, pozivajući se na sebi znane izvore i obavještenja, tvrde da je nemoguće prodrijeti do konačne istine o njenom porijeklu, da je, prema jednima, bila sestra, a prema drugima, pak, kćerka Stjepana II Kotromanića.
U povelji koju je 26. aprila 1352. dao potpisati ugarski kralj Ludovik, a koja je ujedno i prvi dokument u kojem se Marija spominje, zabilježeno je da je ona “sestra (sororem) gospodina Stjepana, kneza bosanskog”.
To, čini se, ne može biti mjerodavan zapis s obzirom na to da se pouzdano zna da je Stjepan II Kotromanić od srodnika imao dvojicu braće, Ninoslava i Vladislava, i sestru Katarinu, koja se udala za humskog župana Nikolu.
Neosnovanim se može smatrati i mišljenje Maura Orbinija, koji je, tumačeći životni put bosanske vojvotkinje, tvrdio da ban Stjepan nije imao drugih kćeri osim Elizabete, što je mnoge navodilo na pogrešan zaključak da Marija ne pripada vladarskoj kući Kotromanića.

‘Grafin Maria, Herzogin von Bosnien’

U njeno srodstvo s Kotromanićima, međutim, nema i ne može biti sumnje. Da je tako govore nebrojene vijesti što su potekle s vrela različite provenijencije, u kojima se Marija najtješnjim nitima veže za bosansku vladarsku dinastiju.
Sumnju je trajno otklonila vrijedna i vrlo obimna arhivska građa grada Ulma, koja, prateći povijesni hod Marije Kotromanić od 1365. do 1399, razotkriva nebrojene listine na kojima se Marija potpisivala kao “Maria, Herzogin von Bosnien”.

Bosnu je, čini se, napustila vrlo rano. Zajedno sa starijom sestrom, Elizabetom, koja će postati supruga ugarskog kralja Ludovika, vjerovatno je s drugim princezama boravila na dvoru u Budimu.
U naprijed spomenutoj Ludovikovoj povelji iz 1352. zabilježeno je da je Marija, u pratnji barona ugarskog kraljevstva, poslana u Passau. Tamo ju je, po svoj prilici, dočekao i pod svoju zaštitu stavio njen budući zakoniti suprug, grof Ulrich X od Helfensteina.
Tada je mogla imati samo 16 ili 17 godina.
U nepoznatu zemlju stigla je s mirazom od 10.000 ugarskih forinti, a sa sobom je u nepoznatu zemlju donijela golem i vrijedan tovar krzna i skupocjenih tkanina, što je kod gostiju njenog vjenčanja izazivalo oduševljenje.

Život u grofoviji i posljednji dani

Za razliku od žena istog ili približno sličnog staleža, Marija je iskusila priliku uključivanja u društvene i političke odnose u grofoviji. Već je 1356. pod njenim utjecajem Ulrich dao prijedlog da se grofovija, kojom je sve dotad upravljao sa svojim mlađim rođakom, podijeli na dva posjeda. Međutim, stanovništvo gradova koji su se tada našli pod žezlom Marijinog supruga pamtilo je bračni par po mnogočemu, a posebno po njihovom istančanom osjećaju za potrebe običnog čovjeka.
Široke ruke, oboje su izdašnim poklonima i novčanim donacijama podsticali izgradnju vjerskih i prosvjetnih objekata. Godine 1361. donirali su obradive zemljišne posjede, a njihovim je zaslugama 1364. godine u Wiesensteigu osnovan i hospicij kao objekt za posebne namjene. Sudruzi u dobru i zlu činili su koliko su mogli, a nakon Ulrichove smrti 1372. Marija se sve teže nosila s blagajnom.
To je, međutim, nije spriječilo da, uprkos finansijskim naporima i sve očitijem osipanju novca, i dalje pomaže izdržavanje crkvenih ustanova.
Ulrichovom smrću zauvijek je izgubljen oslonac kuće Helfenstein. Raniji dugovi uzimali su danak, a njihov su teret, čini se, najviše osjetili zakoniti nasljednici, sinovi Friedrich i Konrad, dvojica od devet potomaka (šest sinova i tri kćerke) što ih je izrodio brak Ulricha i Marije.
Najstariji od braće, Konrad, nakon očeve smrti preuzeo je upravu nad grofovijom, ali nije dorastao prilikama u kojima je zatekao nasljedstvo.
Zbog dugovanja od 37.000 ugarskih forinti bio je primoran gradskoj općini založiti značajan dio svojih posjeda.
Marija je posljednje godine provela u dvorcu Bühringen iznad Bad Überkingena. Povučena i osamljena, izvan svih zbivanja u grofoviji, dočekala je smrt 27. aprila 1403.
Tu, u crkvi u Überkingenu, vjerovatno je i pokopana, a s njom i istina da je, možda, ispod površine raskošnog života pod drugim nebesima, živjela kao po kazni, duboko nesretnim snom o domovini kojoj nikad nije bila princeza kakvom je željela da je njen narod pamti.
Izvor: Al Jazeera