Thursday, November 30, 2017

Bitka kod Banja Luke (1737)

Kako su Bošnjaci 1737. godine kod Banja Luke potukli Austrijance?
Bosna i Hercegovina je bila u sastavu osmanskog carstva i najzapadniji dio islamska države, zvane hilafet. Dugo godina su bili Bošnjaci vrijedni i hrabri graničari koji su uspješno odolijevali napadima Austrijanaca, Hrvata, Slovenaca i Mađara. Međutim, dugogodišnje borbe su imale i kobne posljedice za naš narod.
Ekonomija je slabila, hrane je nedostajalo, sve manje je bilo muškog stanovništva…itd. Zbog navedenih (i mnogih drugih) razloga su se Bošnjaci 1737. godine prvi put otvoreno suprostavili politici Istanbula u jeku novog osmansko-austrijskog rata. Austrijska je vojska tako na više mjesta provalila u sjevernu Bosnu, i Bošnjaci su se odupirali, ali je uskoro iz Istanbula stigla vijest, da se Bosna ne smije braniti, jer je Turska u ratu sa Rusijom, pa je trebalo izbjegavati neprijateljstva sa Austrijom.
Unatoč tome je Ali-paša sazvao bosanske prvake u Travnik i prenio im sultanovu poruku. Prisutni su sa ogorčenjem saslušali zapovijest i jednoglasno je odbili. Koliko su bili odlučni u svojoj namjeri pokazuju završne riječi zaključnog dokumenta koji su donijeli: »Bosna se mora braniti pa makar nas svih to stajalo glava i imanja!« Ali-paša, iako je bio stranac, je pristao uz Bosance i tako se po zemlji proširio poziv na vojsku. Fra Nikola Lašvanin je zapisao: »Odoše pašini ljudi po svoj Bosni i digoše sve, malo i golemo, ko god može oružje nositi…i skupi se čudna vojska strahovita:«(1)
BITKA KOD BANJA LUKE
Austrije je za novi rat sa Osmanlijama pripremila ogromnu vojsku. S obzirom da su se Bošnjaci odlučili sami suprotstaviti Austrijancima (bez pomoći Istanbula), oni su očekivali, kako će ušetati u Bosnu i savladati prkosne Bošnjake. Pred upad u Bosnu austrijski car Karlo VI. obratio se bosanskom narodu proglasom kojima je pozvao njegovo kršćansko stanovništvo da se pridruži njegovoj vojsci, a muslimanima jamči ličnu imovinsku sigurnost, ali pod uvjetom da ne pružaju otpor i da se dobrovoljno predaju. Svojom imovinom mogu raspolagati i otići kuda žele, a oni koji ostanu MORAJU SE POKRSTITI jer im pod Austrijom kao muslimanima nema mjesta.(2) Taj je poziv međutim Bošnjake još više razljutio.
Napad na bosanske granice izvršen je sa četiri strane. Jedna je vojska pošla na Bosanski Novi, drugi na Bužim i Cetin, treća na Banja Luku i četvrta na Zvornik. Do prvog sukoba je došlo kod Zvornika gdje je domaća vosjska izvojevala sjajnu pobjedu, totalno razbivši neprijatelja. U boju su se posebno istakli sarajevski janjičari kojih je bilo 5 bajraka, predvođeni Ahmed-pašom. Ista je sudbina zadesila generala Raunacha i njegovu vojsku koja je napala Ostrovicu kod Kulen-Vakufa. I tu su vrli i hrabri Krajišniki uz pomoć vojske iz srednje Bosne potpuno porazili austrijsku vojsku. Na bojnom je polju ostalo ležati 611 Austrijanaca, zajedno sa generalom Raunachom. Na bosanskoj strani je među poginulima bio i zapovjednik Ali-beg Osmanpašić. Kad je austrijska vojska kod Bužima i Bihaća čula šta se desilo sa njihovom vojskom kod Kulen-Vakufa, oni su se smjesta povukli nazad u Hrvatsku.
Za to vrijeme je glavna austrijska vojska napadala Banja Luku koju je branila tek šaka ljudi sposobnih za odbranu. Austrijanci su iskopali rovove i opkolili grad. Zapovjednik Banja Luke Mehmed Ćatić odmah šalje poruku Ali-paši u Travnik o situaciju u gradu i zove u pomoć. Ukratko nakon poruke, na Banja Luku krene odred Sarajlija, a za njima cijela bosanska vojska, koja je u drugim dijelovima Bosne porazila Austrijance. Dok su Banjalučani čekali pomoć, Austrijanci im uputiše poziv na predaju, što je Bošnjake veoma razljutilo. Neprijatelj je nekoliko dana nemilosrdno tukao grad sa topovima, pa je tako na grad padalo dvevno 1.800 granata. Branioci su se žestoko branili, a povremeno bi izlazili iz tvrđave i napadali neprijatelja. Historičari bilježe da je među njima bilo i žena. Prilikom jednog takvog upada su Austrijanci zarobili i jednu ženu po kojoj je general Hildburghausen poslao još jedan poziv na predaju, ali i to je bilo uzalud. I dok je grad branilo sve što je moglo stajati na nogama, desilo se nešto što je kod poštenih Banjalučana izavzvalo duboko ogorčenje. Naime, stariji ljudi, žene i djeca su se zbog žestokog granatiranja sklonili u tvrđavu. To je iskoristio dio kršćanskog stanovništva u gradu koji je počeo pljačkati muslimanske kuće, jer su bili ubjeđeni da će Austrijanci poraziti Bošnjake i ući u grad. (3)
Banjalučki je kadija u najkritičnijim trenucima uradio jednu stvar koja je svojstvena samo junacima Bosne: na bedem je iznio Kur’an na koji su se svi do zadnjeg zakleli da će se boriti do posljednjeg čovjeka i da dušman može ući u grad samo preko njih mrtvih. U to vrijeme je Ali-paša sa vojskom iz Srednje i Istočne Bosne užurbano gazio prema Banja Luci. Marširalo se i danju i noću, kako 4. augusta sa istočne strane iznenadili austrijsku vojsku, što je veoma zbunilo glavnokomandirajućeg Hildburghausena. Pristigavši pod grad, bosanska vojska se u hodu prestroji u bojni poredak i bila je odmah spremna za okršaj. Njezina neočekivana pojava na bojnom polju i oduševljenje s kojim je nastupala, utjeralo je neprijatelju strah u kosti!? Austrijska je vojska brojala 16.257 vojnika, od čega 4.345 konjanika. Bošnjaka je bilo između 10.000 i 15.000. Bili su to međutim sve prekaljeni borci, a branili su svoju grudu. Ali-paša je za predstojeću bitku na desno krilo stavio slavnoh zvorničkog kapetana Mehmed-bega Fidahića i sve krajiške kapetane. Ostali su bili na lijevom krilu, dok su bili janjičari u sredini. Nakon kratkog predbojnog govora, Ali-paša povede vojsku u boj.
JUNAŠTVO BOŠNJAKA
Boj pod Banja Lukom se zbio 4. augusta a trajao je od podne do zalaska sunca. Bosanci su odmah na početku navalili tako silovito da su za tren bile poremećene sve neprijateljske linije. Istovremeno su iz tvrđave provalili i branioci grada, pa je u redovima Austrijanaca nastao lom i potpuno rasulo. U jeku boja, Mehmed-beg Fidahić je sa svojim borcima tako žestoko navalio na neprijateljsku konjicu da ju je u tren oka potpuno razbio. Mnogi su se neprijateljski vojnici ugušili u Vrbasu. Mehmed-beg je uvijek bio u žaru borbe, pa su tako pod njim pala tri konja i onda je gologlav krčio put i sjekao neprijatelja. Kad su ga ranili, odvedoše ga na previjanje, ali on se opet vrati u boj. Velikim junaštvom se istakao i čuveni sarajevski junak Hadži Ahmed Kandelija koji je sam (!) navalio na neprijateljske položaje sa topovima, pri tome napravši pravu pustoš. U zadnjem (petom po redu) jurišu Bošnjaci konačno poraziše Austrijance koji su počeli bježati preko rijeke Vrbas. Zbog silnog tereta, ćuprija se srušila, tako da su mnogi austrijski vojnici pali u rijeku. Bezbroj ih se ugušilo, a ostali su bježali prema Savi. Iza njih je ostala silna gomila oružja i hrane. Na bojnom je polju ostalo ležati 1.027 Austrijanaca. Ali-paša je unatoč pobjedi poslao svoju vojsku da goni neprijatelja i preko Save. Bosanski konjanici su nemilosrdno tamanili neprijatelja, sve dok ovi nisu počeli vikati: »Ako Boga znate i svece ljubite, nemojte nas više proganjati!« (4) Na to ih Bošnjaci puste da se mirno prebace preko Save i tako spase. Nakon bitke, skupila se bosanska vojska i krenula za Sarajevo, Kad je napokon stigla u Šeher, započelo se slavljem koje je trajalo nekoliko dana. Iz cijelog islamskog svijeta su stizale čestitke hrabrim Bošnjacima koji su cijenili činjenicu kako je malobrojnija i slabije opremljena bosanska vojska potpuno razbila  evropsku velesilu – Austriju.

Izvor: http://www.bosanskehistorije.com

No comments:

Post a Comment