Thursday, November 30, 2017

Mehmed-paša Sokolović – najuticajniji Bošnjak u Osmanskom carstvu


Mehmed-paša Sokolović – najuticajniji Bošnjak u Osmanskom carstvu
Osmanska država je proživljavala najraskošniji period svoje historije. Na čelu države se nalazio sultan Sulejman Zakonodavac, na zapadu poznat kao Veličanstveni, ulemu je predovdio genije Ebu Suud Efendi, vođa arhitekata bio je vrsni poznavalac „jezika“ kamena, veliki Mimar Sinan, dok se na čelu mornarice nalazio Barbaros Hajrettin-paša. Kako da ne bude snažna država kojom upravljaju ovakvi ljudi? U državi je vladala sreća i spokoj jer nije bilo nesuglasica među narodima. Ljubav prema imetku nije pokvarila ljudska srca, svako je želio drugome što i sebi. Građani su se takmičili u pomaganju siromašnima. Bogatiji su  u svoje ime gradili džamije, imarete (mjesta gdje se hrane siromašni), medrese, ni životinje bez vlasnika nisu bile zaboravljane, pa su se i za njih osnivali vakufski objekti.
U Osmanskoj državi nije bilo podjela na osnovu jezika kojim govorite, vjere ili nacije, nastojalo se svakom djetetu pružiti najbolje obrazovanje. Oni inteligentni su mogli, prema svojim sposobnostima, ići u najkvalitetnije škole, pa čak i u Enderun. Tako su se organizovali ispiti u svakom dijelu države, pametne mladiće bi sabirali i obrazovali da budu odgovorni, veliki državnici na rukovodećim pozicijama u državi. Samo nebo je bilo granica za one koji su bili spremni raditi i napredovati na pozicijama. Ovo su razlozi zbog kojih su narodi drugih država zavidjeli stanovnicima Osmanske države, čeznuli su za ovom pravdom i spokojem.
Za svaku porodicu najvažnije je bilo da  im dijete uzme Osmanska država i obezbijedi mu obrazovanje jer bi tim obrazovanjem djeca imala zagarantovano perspektivnu budućnost. Napredovanjem djece jačao je i ugled porodice.
U posljednjim godinama vladavine sultana Selima Javuza jedna grupa dječaka došla je sa Balkana u Edirne. Među njima bio je i dječak iz bosanskog sela Sokolovići. Dječak koji je odmah privukao pažnju svojom inteligencijom, za vrlo kratko vrijeme stekao je poštovanje drugih i odgovorni su odmah počeli da mu poklanjaju posebnu pažnju. Pored obrazovanja u prirodnim i društvenim naukama, napredovao je i u vojnom obrazovanju. Nakon što je završio teorijsko obrazovanje iz vojnih nauka, dat je na vojnu praksu. Mladiću koji se za kratko vrijeme dokazao, svaki mjesec su davane nove dužnosti, da bi nakon kraćeg vremenskog perioda dospio do mornarice.
Bio je to period sultana Sulejmana Zakonodavca. Osmanska država, koliko god je bila snažna na kopnu, isto toliko je bila snažna i na moru. Pobjedom u Bitci za Prevezu koju je predvodio Barbaros Hajrettin-paša, Sredozemno more je, faktički, postalo osmansko. Nakon ovog pohoda, počeli su i morski pohodi preko Crvenog mora i Indijskog okeana pa sve do Dalekog istoka. Nakon vrlo kratkog vremena na čelo snažne mornarice bit će postavljen ovaj hrabri mladić. On više nije bio janičarski regrut, Mehmed-paša Sokolović postao je kapetan mornarice.
I na ovoj poziciji je nizao brojne uspjehe, tako da je zbog svojih liderskih i političkih sposobnosti postavljen na mjesto rumelijskog beglerbega. Zajedno sa anadolskim beglerbegom postao je, nakon sultana i Visokog savjeta, jedna od dvije osobe koje vode državu. Često je išao u Budimski ejalet odakle je izviđao prilike u Evropi. Povremeno je dolazio i u Istanbul gdje je podnosio izvještaj sultanu i Visokom savjetu. Na osnovu njegovih izvještaja donosile su se odluke i određivalo vrijeme i mjesto polaska vojne.
Sokolović je bio izuzetno zahvalna osoba. Nikada ne zaboravivši mjesto gdje se hranio, konsultovao je Mimar Sinana kako da uradi jedno zdanje u znak zahvalnosti prema Luleburgazu gdje je svraćao i boravio prilikom svojih putovanja između Istanbula i Edirna. Na ovu Sokolovićevu želju, Mimar Sinan je u jednom malom gradiću kakav je bio Luleburga,  izgradio ogroman kompleks. Mehmed-paša je imao još mnogo hajrata, uključujući dvije džamije u Istanbulu, mnogo čaršija i narodnih kuhinja. Mehmed-paša Sokolović i drugi ljudi tog perioda smatrali su obavezom da zarađeni novac utroše pomažući drugima.
Ni žene nisu zaostajale za muškarcima u građenju hajrata. I one su davale da se u njihova imena grade hanovi, javna kupatila, česme i džamije. Jedna od tih žena bila je i supruga Mehmed-paše Sokolovića, kćerka sultana Selima II, sultanija Ismihan. Sultan Sulejman Zakonodavac toliko je volio Mehmed-pašu Sokolovića da ga je oženio svojom unukom, sultanijom Ismihan, te je tako postao i rod sa ovim inteligentnim državnikom.
Nakon izvjesnog perioda Sulejman Zakonodavac je odlučio Mehmed-pašu Sokolovića postaviti za drugog čovjeka moćne Osmanske države. Dakle, Sokolović postaje veliki vezir. Pored toga što je ova dužnost privlačna i grandiozna, ona istovremeno sa sobom nosi i mnogo odgovornosti. Problemi svih ljudi u ovoj državi koja se prostirala na tri kontinenta čekali su Mehmed-pašu Sokolovića. On će, međutim, kao neko ko je svjestan svojih obaveza, mnogo godina pravedno nositi ovu dužnost, neće bježati od odgovornosti koju donosi posao, od odlaska u boj na čelu vojske do upravljanja Visokim savjetom, od držanja govora narodu do odlazaka u morske pohode.
Veliki vezir Mehmed-paša Sokolović je osoba koja je stalno išla u ratne pohode, a u svom sedamnaestom po redu, prilikom opsade tvrđave Zigetvar, u šatoru će izgubiti velikog čovjeka, sultana Sulejmana, osobu koja je svakog trenutka mislila na državu. Međutim, njegovu smrt će sakrivati sve do zauzimanja tvrđave i dolaska sultana Selima II. Da je, kojim slučajem, obznanio smrt sultana Sulejmana, vojska bi napustila osvajanje tvrđave i njihov dolazak u daleke krajeve bi bio uzaludan.
To što je na čelu države bio odličan organizator kakav je Sokolović umnogome je olakšalo posao narednom sultanu, Selimu II, sinu Sulejmanovom. Tokom osam godina vladavine sultanatom sultan Selim II je, zahvaljujući Mehmed-paši Sokoloviću, povlačio sigurne poteze.
Nakon Selima II, prijestol je ovaj put preuzeo najstariji unuk velikog Zakonodavca, Murat III. Ponovo je na čelu države bio Mehmed-paša Sokolović, osoba koja je svojom pronicljivošću dovela do toga da druge države kleče pred njim. Bio je čovjek velikih projekata koji nije posustajao pred preprekama.
Kako je stario nije tako lahko mogao slušati druge kao što je mogao u mladosti. Narod je prihvatao njegovu veličinu i govorili su da im ne može ništa biti sve dok je on na čelu države. Međutim, neki pohlepnici, nastojeći da napreduju u državnim strukturama, njegovo postojanje su počeli gledati kao prepreku u pokušajima vlastitog uspona. Uvijek je pored dobrih bilo i onih loših ljudi, te je i život Sokolovića prošao u borbi s njima.
Mehmed-paša Sokolović je dugo godina živio u jednom konaku odmah pored At mejdana. Taj dio grada je bio srce Istanbula, a istovremeno i vrlo blizu palače Topkapi. Jedno od najvećih zadovoljstava za nekog ko živi tu bilo je slušanje besprijekornog ezana i odlazak na namaz u Ajasofiju. I Sokolović je to vrlo često radio, većinu svojih namaza obavljao je u Ajasofiji.
Bio je potpun vjernik. Nikada nije ostavljao namaz, pored obaveznih pet dnevnih, obavljao je i dodatne, nafila-namaze. Svaku noć bi obavljao noćni namaz nakon čega bi učio Kur’an. Odmah poslije je njegov pomoćnik čitao neku historijsku literaturu dok bi Sokolović slušao. Mnogo značaja je pridavao izučavanju historije.
Jedne noći, kao i svake druge, ustao je na noćni namaz nakon čega je učio Kur’an. Nakon toga njegov pomoćnik je uzeo historijsku literaturu i lagano počeo čitati. Dio koji je čitao bila je priča o životu trećeg po redu osmanskog sultana, Murata I. Ovaj sultan je pokazao veliku hrabrost u Kosovskom boju, kada su neprijatelji htjeli ugušiti Osmansku državu koja je tada bila još u fazi osnivanja. Nakon bitke, prolazeći bojnim poljem ubijen je ubodom u stomak od strane srpskog vojnika koji je od sultana zatražio vodu za piće. Nakon što je pomoćnik završio priču, prostorijom je jedno vrijeme vladala tišina jer je Mehmed plakao. Suznih očiju ljubomorno je slušao predivan kraj života Murata I. Plačući je podigao ruke ka nebu i počeo moliti Boga. Plemeniti je samo za jednu stvar molio Najplemenitijeg, a to je da skonča kao Murat I. Ovaj starac je želio da kao Murat pred Boga izađe čist od grijeha.
Nedugo nakon toga Istanbulom su se začuli ezani sa svih strana. Dugo ih je slušao, nakon čega je ustao sa mjesta na kojem je sjedio i uz pomoć svog pomoćnika ponovo uzeo abdest. Otišao je u Ajasofiju jer dan treba početi namazom. Taj dan je trebao imati mnogo posla, okupiti Divan i donijeti odluke od velikog značaja za državu.
Veliki veziri su upravljali Visokim vijećem, kao najvećom jedinicom upravljanja u Osmanskoj državi, u određenim danima u sedmici pozivali su članove ovog Savjeta i s njima raspravljali o državnim poslovima. Obično bi se sastanci održavali u palači Topkapi, mjestu zvanom Kubbealti, a po želji velikog vezira sastanak bi se održavao i u njegovom domu. Mehmed-paša Sokolović je nekada sastanke održavao u svom domu. I taj dan je to uradio. Naredio je glasnicima da obavijeste članove Savjeta da će sastanak biti održan u njegovom domu. Poslije podne počeli su se skupljati veziri, Kaptan-i Derya (glavni zapovjednik pomorskih snaga), šejhulislam, defterdar (šef finansija), nišandžija (sekretar sultanovog divana koji se starao za stavljanje sultanovog monograma – tugre na zvanične dokumente) i drugi članovi Savjeta. Kada su svi bili spremni, veliki vezir je započeo sastanak. Osmanska država je tada bila možda i najsnažnija svjetska država, ali i pored toga imala je mnogo nevolja koje je trebalo prevazići. Prošlo je nekoliko sati od početka sastanka i došlo je vrijeme za pauzu da se malo razum razbistri, nakon čega će sastanak biti nastavljen.
U to vrijeme na At mejdanu neki čovjek se, teturajući, približavao Sokolovićevom domu. Bio je to neuravnotežen čovjek koji je uznemiravao djecu koja bi tuda prolazila. Kod Osmanlija je svaka mahala imala po jednu “ludu”. Narod nije omalovažavao ovakve ljude, za njih se smatralo da žive u svom svijetu. Vjerovalo se da će na Sudnjem danu bez polaganja računa ući u dženet i zbog toga im se zavidjelo. Ljudi su se međusobno takmičili ko će im učiniti dobro kako bi zauzvrat dobili njihovu molitvu. Lošim znakom se smatralo ako neko odbije da im pomogne.
Praveći čudne pokrete on je došao do doma Sokolovića i htio je ući, ali su ga čuvari zaustavili. Međutim, jedan od njih se umiješao upozoravajući ih da je Sokolović rekao da ovaj čovjek može ući kad god poželi i da mu stalno pomaže. Tako su ga čuvari pustili da uđe i on je teturajući ušao u dom velikog vezira. Budući da je poznavao dom, odmah se preko stepenica zaputio prema glavnoj prostoriji. Ni glasnici koji su ga poznavali ništa nisu rekli jer su znali da je on Sokolovićev cijenjen gost. Trebao je uzeti svoju milostinju i izaći vani. Vrata na prostoriji gdje su vijećali članovi Savjeta bila su napola otvorena. Otvorio je vrata i stao na prag, odavajući izraz lica kao da očekuje da ga pozovu da sjedne. Vidjevši ga, Sokolović se nasmiješio. “Dođi, velika delijo. Gdje si bio ovih dana? Jesi li gladan ili nemaš gdje boraviti? Gdje spavaš?”
Nakon toga, Sokolović je zavukao ruku ispod opasača i izvukao kožni novčanik. Kako je uzimao nekoliko srebrenih akči, luđak koji se u međuvremenu približio Sokoviću, neočekivano je izvadio kratki jatagan sa ručkom i zario ga u vezirov stomak. Svi u prostoriji su ostali začuđeni. Obezbjeđenje je odmah reagovalo, ali bilo je kasno. Veliki vezir je gubio krv, ali je prisutne savjetovao da budu mirni jer je to luđak uradio nesvjesno. Prisutni nisu razumijeli njegove mirne postupke, ali on je shvatio da je ovaj događaj posljedica sinoćnje iskrene molitve. Da, ovaj veliki čovjek je umirao kao što je umirao i Murat I u Kosovskom boju a sve u ime spasa svog naroda. Čudio se kako mu je Bog primio molitvu koju je uputio noć prije. Kada je zatvorio oči pred ovim prolaznim svijetom, na licu je ostao osmijeh koji nam govori kakve ga sve ljepote čekaju na onom svijetu. Ko zna, možda je među onima koji su ga došli pozvati na drugi svijet bio i Murat I.
Autor: Talha Uğurluel
akos.ba

No comments:

Post a Comment