Sunday, February 18, 2018

Derviš Sušić: Genij kojeg se Bosna olako odrekla




Malo je pisaca u dugoj i bogatoj bosanskoj historiji koji su doživjeli čudniju sudbinu od Derviša Sušića, književnika koji je nakon smrti otrpio toliko nepravde da su od laži koje su iskonstruisane oko njegovog imena konture njegovog stvarnog života postale gotovo nevidljive. I dok bi svaka druga kultura i svaki drugi jezik sa strahopoštovanjem gajio uspomenu na pisca koji je ispisao monumentalno djelo, Bosna je zemlja koja se ovog skromnog genija pisane riječi odrekla, čini se, odviše lako.
Razlozi zbog kojih se Sušićevo ime spominje uz mnogo ostrašćene mržnje sasvim su iracionalni, ali nedvosmisleno je očito da su njegova komunistička politička opredijeljenost i odanost vrijednostima antifašizma stvari zbog kojih se Sušićevo djelo sistemski marginalizira, a njegova ličnost dosljedno demonizira.

Rođen u Vlasenici

Derviš Sušić rođen je u Vlasenici u imamskoj porodici, uglednoj i cijenjenoj, ali nekako uvijek opredijeljenoj prema usvajanju duhovnosti i to su bili razlozi zbog kojih je stjecao znanje školujući se u svjetovnim školama, prvo u tuzlanskoj Gimnaziji, a zatim i Učiteljskoj školi u Sarajevu. Upravo ga je ta porodična intelektualna širina, uz nju i lična radoznalost, kao nekim sudbinskim predodređenjem odvela u SKOJ, a nakon toga u ilegalni rad i partizansku borbu. Kao mladić, dječak i golobradi idealist, Sušić se suprotstavio endehazijskoj segregaciji i politici masovnih zločina, pronalazeći u odmetnutim partizanskim jedinicama izraz za svoje strahove i težnje.
Taj partizanski put, proživljen od prvog dana rata do oslobođenja zemlje uz narod i borce, Sušiću je bio temelj literarne inspiracije čak i onda kad je za teme birao događaje iz bosanske historije. A historija Bosne bila je Sušićeva neprevaziđena opsesija, a u prošlosti podneblja svog življenja tražio je odgovore na vječna pitanja ljudskog postojanja.
Pa, iako je bio učesnik NOB-a i poslijeratni ugledni član Saveza komunista, Sušić nikad nije bio socrealistički pisac, a već u svojim prvim ozbiljnijim prozama, romanima Ja, Danilo i Danilo u stavu mirno, kritički se odnosi prema jugoslavenskom birokratizmu i iznevjeravanju ideja Revolucije. Ti romani, čitani s vremenske distance od 70 i više godina, govore o Sušiću mnogo više nego objede koje se na račun piščevog partizanskog aktivizma decenijama koriste kao anatema njegove ličnosti. I dok je u vrijeme najžešće jugoslavenske ždanovštine Sušić neprikriveno ismijavao režim prosječnih intelektualaca i njihov san o birokratskom uhljebljenju, bošnjački nacionalizam optužuje ga za promovisanje najrigidnijeg boljševizma. Ne slučajno, jer biti partizan u vremenu preporoda nacionalističkih mitova najveći je mogući grijeh, a uvjereni komunist neoprostiv životni odabir.
U zemljama zapadnih kultura ličnosti poput Sušića ugrađuju se u temelje civilizacijskih vrijednosti, a uzimati kao inkriminaciju učešće u antifašističkom pokretu otpora smatra se svojevrsnim reakcionizmom i činom kulturnog barbarizma. Najbolji primjer koji govori o tome kakav bi odnos bh. društvo trebalo njegovati prema Sušiću svakako bi bio onaj koji Francuzi imaju prema Andréu Malrauxu i Antoineu de Saint-Exupéryu. Nije to obično poštovanje i historijsko divljenje nego istinsko razumijevanje lične hrabrosti pojedinca i suda njegove savjesti. Upravo su savjest, moral stjecan u očevim vjerski poučnim pričama i SKOJ-evski odgoj nalagali Sušiću da nikad ne zaboravi ni svoj rodni kraj ni svoje bosansko porijeklo ni muslimansku vjeru u kojoj je odrastao, sve odreda teme kojima se neprekidno vraćao u svojim djelima.
Derviš Sušić u trenucima duhovne razonodeUstupljeno Al Jazeeri

Anatemisan kao neprijatelj

Posebno je pitanje kako je došlo do toga da se Sušić, najbosanskiji od svih pisaca, anatemiše kao arhetipski neprijatelj, a njegovo javno djelovanje u kulturi i njegova književnost proglase pamfletističkim aktivnostima koje su imale za cilj da nagrizu nacionalno i vjersko biće Bošnjaka. Nakon pažljivog čitanja najvažnijih Sušićevih proza PobuneUhode i romana Hodža strah jasno je da ne postoji nimalo utemeljenja za takve optužbe jer je riječ o djelima u kojima je kulturna i vjerska tradicija Bošnjaka predstavljena u ozbiljnom literarnom zamahu, pri čemu je tradicija islama u Bosni shvaćena kao prirodni i podrazumijevani dio kompleksnog bića zemlje.
Odbacujući teze srpskih nacionalističkih mitova po kojima je islamizacija Bosne bila nasilna i protivna volji puka, Sušić uvijek prikazuje vjerski život bosanskih muslimana zadržavajući posebnu pažnju na etičkom dijelu vjerovanja.
Sušićevi junaci u pravilu su tvrdi, nepovjerljivi, pokatkad grubi i nepristupačni, ali uvijek, ponekad čak i samodestruktivno, disciplinovano moralni, a kodekse te nepokolebljive vjere u univerzalne zakone pravičnosti crpe iz svog muslimanskog odgoja, pa bilo da je on formalan ili dio folklornog naslijeđa.
Zanimljivo, u predstavljanju tih tvrdokornih gorštaka Sušiću je važno da istakne njihovu nerijetko pogubnu odanost domovini, a pouzdanje koje njegovi junaci njeguju prema Bosni često dostiže katastrofične razmjere. Od Muzafera Pilavije do Kaimije vjernost tom snu o jedinstvenosti i historijskoj neponovljivosti Bosne kao zajednički duhovni posjed dijele svi likovi Sušićevih proza. U njegovom bogatom literarnom opusu Bosna zauzima centralno mjesto, a njenu historiju Sušić ne doživljava andrićevski, kao zlu kob jednog podneblja, nego kao dijalektički podrazumijevan eklektizam, koji sažima u sebe i srednjovjekovnu bogumilsku tradiciju i živopisnost osmanlijskog islama i neophodnost socijalističke revolucije.
Zbog te socijalističke revolucije, u koju je Sušić vjerovao zelotskom strašću, u vrijeme demokratskih sloboda postao je pisac žrtva namjerno pogrešnih interpretacija i blasfemičnih osuda. Njegova književnost svedena je na prisutnost nekoliko naslova u školskoj lektiri, a njegov raznoliki i društveno korisni kulturni rad u socijalističkoj Bosni i Hercegovini okarakterisan je kao provođenje tvrdog boljševizma. A razlog za takav odnos sasvim je jednostavno objašnjiv, jer Sušića moderni bošnjački nacionalizam mrzi zato što je pisac "zloglasnog" Parergona, knjige u kojoj je dokumentovano, nepristrano i bespoštedno pisao o Bošnjacima koji su bili kolaboratori nacizma tokom Drugog svjetskog rata.
Derviš Sušić (drugi s lijeva) u porodičnom okruženjuUstupljeno Al Jazeeri

Plodan pisac

Iako izuzetno plodan pisac (napisao je 14 drama radeći kao kućni pisac Narodnog pozorišta u Tuzli), Sušić je bio i ekstrovertna i društvena osoba. Oni koji su ga poznavali, evocirajući uspomene na njega, često su u opisima, kao najprobraniji atribut, koristili riječ "boem", jer je još za života postao poznat kao meraklija koji se znao opustiti i uživati u dugim povečernjim akšamlucima. Blage naravi, popustljiv pred nametljivcima, sposoban slušati, Sušić je bio dobri čovjek Bosne. Za one koji ga nisu poznavali ta nenametljiva vanjština često je dovodila u zabludu, jer se ispod te prostodušne pojave krio izuzetno inteligentan i osjećajan čovjek.
Da je živio u Francuskoj, Sušić bi bio nacionalna kulturna ikona, jer stvoriti tako monumentalan opus, a ne biti "obožavan" za kulturni svijet Zapada nezamisliv je fenomen. Samo u Bosni, toj zemlji satkanoj od prokletstva i zavisti, moguće je da se promoviše mržnja prema istinskom geniju pisane riječi kao da takvih pisaca imamo napretek, makar svi dobro znali da takvog kakav je Sušić Bosna porađa jednom u pola stoljeća.
Izvor: Al Jazeera

Bosanske zastave: Od Kotromanića do Westendorpa




Tokom svog postojanja Bosna i Hercegovina je u više navrata mijenjala svoje državne simbole. U većini slučajeva to je bilo uvjetovano političkim promjenama koje su sa sobom nosile i sve ostale nagle promjene, koje naravno nisu zaobišle ni grb i zastavu, kao državne simbole. Posebno je to bilo vidljivo u toku 20. stoljeća, kada je Bosna i Hercegovina u veoma kratkom roku imala „radikalne„ promjene u izgledu grba i zastave. Naravno, glavni razlog tome bilo je prisustvo različitih režima vlasti u Bosni i Hercegovini, koji su svaki zasebno prilagođavali izgled simbola prema svojim aktuelnim interesima.

Radikalne promjene i ratovi

Historičar Amir Duranović, profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, ističe da nagle i u velikoj mjeri radikalne promjene u izgledu grba i zastave Bosne i Hercegovine tokom 20. stoljeća, ne treba da čude kada se uzmu u obzir sve okolnosti do kojih su one dovele. Duranović posebno napominje da treba imati u vidu da se često radilo o međusobno suprotstavljenim  režimima, koji su potpuno drugačije zamišljali državno-pravni status Bosne i Hercegovine.
Zastava autonomne Bosne iz ustanka 1831. godineWikipedia
„Promjene zastava Bosne i Hercegovine u toku 20. stoljeća rezultat su činjenice da je Bosna i Hercegovina u tom periodu promijenila nekoliko različitih i, uz to, međusobno suprotstavljenih državno-pravnih okvira. U 20. stoljeću Bosna i Hercegovina je bila dio Austro–Ugarske Monarhije, da bi na kraju Prvog svjetskog rata ušla u sastav novoformiranog Kraljevstva Srba Hrvata i Slovenaca, koje je, kao Kraljevina Jugoslavija, urušeno na početku Drugog svjetskog rata, tzv. Aprilskim ratom. Nakon toga teritorija Bosne i Hercegovine je bila pod Nezavisnom državnom Hrvatskom, da bi, okončanjem Drugog svjetskog rata, kao republika ušla u sastav Jugoslovenske federacije i kao takva skoro dočekala kraj 20. stoljeća.
Zastava Bosne iz vremena pred austrijsku okupacijuWikipedia
Kao što je istaknuti britanski historičar, Eric Hobsbawm, rekao, 'kratko 20. stoljeće počelo je 1914. godine u Sarajevu, a tu je također i završilo 1992. godine'. Radikalne promjene i ratovi u ovom periodu reflektirali su se na Bosnu i Hercegovinu. Svaki državno-pravni okvir, u kojem se Bosna i Hercegovina nalazila, imao je drugačije ideološko polazište, što se svakako reflektiralo na državnim simbolima. Tokom Austro-Ugarske grb i zastava Bosne i Hercegovine bili su rezultat rješenja nekoliko ljudi koji su imali sopstveno viđenje, kako i na koji način treba graditi jedinstveni bosanskohercegovački identitet. Polazište za grb, koji predstavlja ruku koja drži mač u štitu, bilo je duboko referiranje u srednji vijek, koji su ugarski vladari često potencirali, odnosno bilo je to fiktivno znamenje pokrajine Rame koja se još od 12. stoljeća povremeno sretala u vladarskoj tituli ugarskih kraljeva, gdje je trebala predstavljati Bosnu,“ ističe Duranović.
Izostanak tradicionalnih bosanskih simbola nastavljen je u periodu kada je Bosna i Hercegovina bila sastavni dio Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Također, stvaranjem kraljevine Jugoslavije ništa se nije promijenilo po tom pitanju. Iako je Bosna i Hercegovina nakon završetka Drugog svjetskog rata u zajedničku državu ušla kao republika, opet su izostali simboli u kojima se mogla naći neka tradicionalna poveznica s bosanskohercegovačkim tradicijskim identitetom . Tako je bilo sve do proglašenja Republike Bosne i Hercegovine početkom devedesetih godina, kada se pri odabiru novih simbola referiralo na kraljevsku prošlost Bosne.
Zastava iz vremena austrijske okupacije s tradicionalnim bosanskim grbomWikipedia
„U heraldičkim rješenjima Kraljevine Srba Hrvata i Slovenaca i kraljevine Jugoslavije nema ništa što bi podsjećalo na Bosnu i Hercegovinu, dok u periodu nakon Drugog svjetskog rata, kada Bosna i Hercegovina kao republika ulazi u sastav Jugoslavije, dobija grb i zastavu koji sadrže uglavnom komunistička ideološka obilježja. U crvenoj boji i dimnjacima nije bilo ništa bosansko u nekom tradicionalnom smislu, jedino je obris grada Jajca, koji se nalazi u grbu, predstavljao referencu na mjesto zasjedanja AVNOJ-a.
Takvi simboli bili su prisutni sve do devedesetih godina, kada je Bosna i Hercegovina proglasila nezavisnost. U tom trenutku javlja se potreba za pronalaženjem novih simbola. Rješenje je pronađeno u srednjovjekovnim bosanskim simbolima, tačnije u grbu Kotromanića, koji je dijelom stiliziran za potrebe nove zastave i grba, što je bila direktna poveznica s bosanskom tradicijom. Rješenje o novoj zastavi i grbu s ljiljanima bili su odraz izgradnje bosanskog identiteta u odnosu na period socijalizma“, naglašava Duranović.

Westendropovo „zajedničko“ rješenje

„Iako je  zastava Republike Bosne i Hercegovine, uvjetno kazano, bila etnonacionalno neutralna, zbog posljedica agresije došlo je do „borbe između simbola“, pa je zastava Republike Bosne i Hercegovine smatrana za simbol samo jedne etničke zajednice“, nastavlja Duranović i dodaje da je uslijed takve situacije Španac Carlos Westendrop, tadašnji visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini, bio  motiviran da pronađe rješenje za novu zastavu, koja bi u novim okolnostima gradila zajedničku politiku simbola, ali i identiteta. Rješenje Carlosa Westendropa od 4. februara 1998. bilo je sasvim neutralno, bez ikakvih simbola nekog od naroda u Bosni i Hercegovini, što je u konačnici bilo i presudno pri donošenju odluke o novoj zastavi Bosne i Hercegovine.
Bosna i Hercegovina nosila je za vrijeme Jugoslavije crvenu zastavuWikipedia
„Upravo u činjenici što je ova zastava tako neutralna, bio je pokušaj da se svi u njoj pronađu. Trokut na zastavi predstavlja simbolički tri naroda, a može se shvatiti i kao težnja Bosne i Hercegovine prema njenom evropskom putu, što dokazuju i boje na zastavi. Plava, žuta i bijela su postojane boje, na čemu je bilo insistirano kako bi se pokazala snaga, te je upravo iz ovog razloga ovaj prijedlog bio u prednosti nad ostalim, koji su predlagani u diskusijama koje su vođene o zastavi i grbu prije dvadeset godina. Ovo rješenje je u tom trenutku bilo jedino realno, zbog same činjenice da je  Bosna i Hercegovina bila postkonfliktno društvo, tako da je razumljivo što ona u sebi ne sadrži nacionalne ili vjerske simbole“, prisjeća se Duranović.
Prva zastava Bosne i Hercegovine nakon propasti JugoslavijeWikipedia
Iako je nailazila na različite vrste otpora od trenutka kada je prije tačno dvadeset godina proglašena za zvaničnu i ustavom priznatu zastavu Bosne i Hercegovine, ona je u velikoj mjeri prihvaćena od stanovnika Bosne i Hercegovine.
„Ipak, i uprkos svim preprekama, već dvadeset godina zastava je prisutna u svim dijelovima Bosne i Hercegovine kao zastava ove zemlje, i vjerujem  da će takav trend biti nastavljen i u budućnosti“, zaključuje na kraju razgovora Duranović. 
Izvor: Al Jazeera

Wednesday, February 14, 2018

Miloš Mandić – prvi bosanskohercegovački novinar




Kada je Ignjat Sopron, po narodnosti Nijemac a po rođenju Srbijanac, u aprilu 1865. godine prihvatio poziv čelnika Bosanskog vilajeta, da dođe u Sarajevo i pokrene prvu štampariju, udareni su temelji modernog bosanskohercegovačkog novinarstva. Sopron je u Sarajevo stigao u aprili 1866. godine i u narednih godinu dana osnovao je prvu štampariju te pokrenuo prve bosanskohercegovačke novine “Bosanski vjestnik” – sedmični list koji je izdavao.

Osnivaču prvih bosanskohercegovačkih novina bila je neophodna osoba koja perfektno govori turski jezik, te mu je Simo Čajkanović preporučio Miloša Mandića, tvrdeći da je to mjesto stvoreno za njega. Miloš je rođen u Bihaću 1843. godine, a nadimak mu je bio “Miloš novinar”, sasvim opravdano. Nakon završene osnovne škole, nastavnici su ustanovili da ima veliki dar za strane jezike, pa je u narednom periodu odlično savladao njemački, turski, francuski i italijanski jezik. Svoj radni vijek je počeo u “Bosanskom vjestniku” i time je postao pionir bosanskohercegovačkog novinarstva. Ubrzo nakon osnivanja listova “Bosna” i “Sarajevski cvjetnik”, započeo je saradnju i sa njima. Prije nego što će otpočeti radni vijek u “Bosanskom vjestniku”, bio je učitelj u Srpskoj školi u Pljevljima. U aprilu 1866. godine stigao je u Sarajevo, baš u vrijeme otvaranja Sopronove štamparije. Autor je i prijevoda Ustavnog zakona za Bosanski vilajet koji je uveden 1866. godine. To je bio jedan od njegovih prvih prijevoda sa turskog jezika. Iz “Bosanskog vjestnika” otišao je na mjesto urednika zvaničnog organa lista “Bosna”, te je postao prevodilac cijelog turskog teksta na bosanski. Na tom položaju je ostao sve do okupacije 1878. godine. Nakon okupacije postao je saradnik “Sarajevskog cvjetnika”, koji je postao zvanični list nove vlasti. Bila je to novina koju je Zemaljska vlada u Sarajevu pokrenula i izdavala naprije kao “Bosansko – hercegovačke novine”, a od 1881. godine, pa do kraja 1918. godine, izlazio je pod nazivom “Sarajevski list”. Miloš je umro u Mrakovu kod Visokog 1900. godine.

“Beogradska inicijativa” – pokušaj srpske politike da Bosna i Hercegovina postane dio krnje Jugoslavije




Predsjednik Predsjedništva Bosne i Hercegovine Alija Izetbegović je pod pritiskom i zahtjevima raznih republičkih struktura i naroda, u avgustu 1991. godine zahtijevao suštinske promjene Jugoslavenske narodne armije kada je u pitanju njezino ponašanje prema BiH. Zatražena je balansirana nacionalna struktura kadra, gdje su svi generali bili srpske nacionalnosti, te da se utvrdi da li je JNA jugoslavenska ili srpska vojska. Traženo je i objašnjenje šta zapravo JNA radi na teritoriji BiH.
General Veljko Kadijević je, shodno tome, zahtijevao da se nađe kompromis sa Bošnjacima te da budu tretirani ravnopravno u budućoj “krnjoj Jugoslaviji”. Temelji takve Jugoslavije udareni su 12. avgusta 1991. godine od strane Slobodana Miloševića, koji je svoj stav objelodanio u tzv. Beogradskoj inicijativi. Za formiranje takve Jugoslavije Bošnjaci nisu bili ništa pitani, niti se sa njima konsultovalo. Čak se ni lider Mulimanske bošnjačke organizacije Adil Zulfikarpašić, koji je sa Miloševićem i Karadžićem, dogovorio “historijski sporazum” i pristao da BiH ostane u sastavu Jugoslavije, nije konsultovao. Nakon Beogradske inicijative, Miloševićev režim je tokom septembra i oktobra 1991. godine užurbano radio, uz pomoć Karadžićevog SDS-a i JNA, na sprovođenju ovog plana. Tih mjeseci BiH je potresana iz temelja. Carovalo je bezvlašće, štabovi JNA su radili šta su htjeli, a zemlja je dobrim dijelom bila uvučena u rat koji je vođen u Hrvatskoj između JNA i hrvatske vojske. Ekonomija je bila u lošem stanju, dok su Bošnjaci bili zastrašivani, vrijeđani i izazivani da se dignu na ustanak. Čitava BiH je pretvorena u vojni logor sa enormno velikom količinom raznog naoružanja. Mnogima je bilo očito da bi BiH mogla pasti na putu velikosrpske politike. Koliko je srpska strana aktivno i licemjerno radila na ostvarenju ovog plana, dovoljno govori slučaj na Konferenciji mira u Hagu 7. septembra 1991. godine, kada je Milošević, bez ikakvih skrupula, pred predstavnicima Evrope i predsjednikom Predsjedništva BiH Alijom Izetbegovićem izjavio da je “Beogradskom inicijativom” stvorena nova Jugoslavija koju čine Srbija, Crna Gora i Bosna i Hercegovina. Takav pokušaj, gotovog čina, nije prošao, ali je otkrio i Evropi u koliko ozbiljnom položaju se nalazi BiH u jugoslavenskoj krizi, što je znatno utjecalo na buduću podršku kada je u pitanju referendum za nezavisnost.
Jedan od najbližih Miloševićevih saradnika, akademik Mihajlo Marković je u listu “Politika”, krajem avgusta 1991. godine, također definisao šta ovaj sporazum predstavlja. Naveo je da je san o zajedničkoj državi sa Slovencima i Hrvatima propao, te da treba napraviti razgraničenje. Nova granica “krnje Jugoslavije” mora u Hrvatskoj ići linijom razgraničenja srpskog i hrvatskog naroda. Glavni oslonac u tome bi bila JNA koja bi zaposjela novu granicu i spriječila daljne napade paravojnih formacija iz Hrvatske i Slovenije. Za njega je BiH kao država realnost u novoj Jugoslaviji, koja bi za Bošnjake i Srbe bila jedino rješenje. Bošnjacima je poručio da ne sanjaju o mogućem ujedinjenju sa Sandžakom i Kosovom, a da se Srbi ne zanose sa podatkom da su Bošnjaci – Srbi muslimani i da će nova Jugoslavija postati savez srpskih država.
Daleko oštriji po pitanju planova “krnje Jugoslavije” je bio Vojislav Šešelj koji je upozorio Bošnjake da ne smiju odustati od nove Jugoslavije riječima: “Muslimane smo upozorili da ponovo ne budu oružje u zločinačkim hrvatskim rukama. Ako se ponovi istorija, srpska će osveta biti strašna. Kada primenimo mere odmazde, nećemo se zaustaviti do Anadolije…”

Sunday, February 11, 2018

PRIČE O BOSANSKIM ŽENAMA: HABIBA STOČEVIĆ – RIZVANBEGOVIĆ





Habiba Stocevic Rizvanbegovic (Stolac 1845. – Istanbul 1890.).
Ona je jedina pjesnikinja iz Bosne koja je pjevala na turskom jeziku.
Nakon pogibije njenog oca Ali-pase Stocevica, otisla je u progonstvo, najprije u Sarajevo a zatim u Istanbul, gdje je zavrsila skolovanje. Pisala je, uglavnom, ljubavnu poeziju po uzoru na svoje savremenike u orijentalnim knjizevnostima. Prema nekim istarazivanjima ostavila je cjelovit Divan.
Rodjena je u Stocu 1845. Umrla u Carigradu 1890. Medju ono malo pjesnikinja mi imademo odlicnu zastupnicu u Habibi kceri Ali-pase Rizvanbegovica Stocevica…
Iza pogibije Ali-pasine, s cijelom obitelji otisla je u progonstvo put Male Azije. S pocetka su bili u Sarajevu, a kasnije su otisli u Carigrad. Tu je pocela i svrsila nauke. Kao djevojka pocela je pisati, pa je nastavila pjesnikovanje i kad se udala za jednog viseg cinovnika u Visokoj Porti.
A. Muhtar tvrdi da joj je poslo za rukom sastaviti cijeli divan i tako medju miljenicima turskih muza zauzeti odlicno mjesto.”

KAD OD TVOGA OSTROG POGLEDA


Kad od tvoga ostrog pogleda
Ima rana nasred dzigarica,
Ne strijeljaj! Vec je dosta, dragi,
I treptanja gustih trepavica.
Moj dragane, kad ti pogled pjani
Oko drugih djevojaka bludi;
Ko sablja je tvoj otkaz ljubavi
Nanovo mi obranio grudi.
Nerazumnoj, neznanoj, nesjetnoj
Protivnici ti si drug postao,
A meni si otkazao ljubav;
Gdje je rijec sto si je zadao?
Nevjernice, zalud je od tebe
Ocekivat djela milostiva;
Od iskona ne imades vjere,
Nevjernikom svijet te naziva.
O, Habiba, spasiti se tesko
Od ljubavnih – neprebolnih jada;
Kao i ti, mnoga nesrecnica,
Pustoj sreci nikad se ne nada.
S turskog: Safvet-beg Basagic

Saturday, February 10, 2018

The History of Mesothelioma, and Mesothelioma lawsuits



Because it was so rare and such a mystery, mesothelioma went misdiagnosed for years. A long history of studies culminated in a better — although still not complete — understanding of the cancer. Doctors now have answers to once elusive questions, including: What causes this fatal illness and who is at risk?
Today, doctors know exposure to asbestos causes cancerous cells to develop in the mesothelial lining of the lungs, abdomen or heart.
They know between 2,000 and 3,000 people are diagnosed with rare cancer each year in the U.S., and they know treatment for the four types of mesothelioma and other asbestos-related conditions are only minimally effective. Only about 15 to 20 percent of people with pleural mesothelioma — the most common type — qualify for surgery.

QUICK FACT

Mesothelioma is a rare and highly aggressive cancer diagnosed in an estimated 3,000 Americans each year.
Mesothelioma is still considered incurable, although advancements in treatments allow patients to live longer, better-quality lives.
Doctors, researchers and advocacy groups continue to raise awareness about mesothelioma.

Historical Studies of Asbestos Exposure

In the following decades, the disease became the focus of closer studies, as thousands of workers all over the world died from exposure to the mineral’s toxic dust.
In 1943, H.W. Wedler was the first to report a connection between asbestosis and cancer of the pleura among German asbestos workers.
Twenty percent of the workers developed cancer, with lung cancer more common than mesothelioma. Wedler’s study was well received in Germany, but the political climate at the time caused the rest of the world to ignore research coming from Nazi Germany.

Mesothelioma and Asbestos Lawsuits

Starting the mesothelioma lawsuit process can be difficult, especially when undergoing treatment or grieving for the loss of a loved one. Finding a lawyer who understands the process and will work with your situation can give you a refreshing sense of freedom so you can focus on recovering and spending time with family.

It is important to begin the asbestos lawsuit process right away, as every state has its own deadlines and statutes of limitations that can prevent you from getting compensation if you wait too long.

Types of Mesothelioma Lawsuits

There are two primary types of mesothelioma claims that can be filed: personal injury and wrongful death. Which type of complaint gets filed depends on whether the mesothelioma victim is still alive and who is filing the lawsuit. An experienced mesothelioma lawyer can help you understand which type of asbestos lawsuit you will need to file based on your individual situation.

Personal Injury Lawsuit

  • Submitted by the patient after receiving a mesothelioma diagnosis.
  • Filed against the company (or companies) responsible for the asbestos exposure leading to the disease.
  • Claims specific damages due to illness caused by asbestos exposure.
  • Allows the patient to recover money for treatment, travel, lost income, pain and suffering, and related costs.

Wrongful Death Lawsuit

  • Submitted by surviving family after someone dies from mesothelioma.
  • Filed against the company (or companies) responsible for the asbestos exposure that led to death.
  • Claims specific damages related to the death of the individual.
  • Allows family to recover money related to outstanding medical bills, funeral expenses, lost income potential, loss of consortium, and related costs.

Individual Lawsuits, Class Actions and Multidistrict Litigation

Some people may wonder whether their mesothelioma case will be handled individually, or as part of a mass tort such as a class action or multidistrict litigation. Your lawyer will advise you about which type of lawsuit is right for your specific situation.
Individual Lawsuits – These generally involve a single plaintiff who files suit against one or more companies over an illness related to their individual exposure to asbestos. Each side files motions and presents their evidence to a judge, ultimately being resolved either when both sides reach a settlement or the trial jury reaches a verdict.
Class Action Lawsuits – Class actions involve a person or group of people filing a lawsuit on behalf of everyone who is “similarly situated.” Classes can include anywhere from a few hundred to millions of people, and each person can decide whether to remain as part of the class action or opt out. While class actions have been filed over the years, most asbestos lawsuits are either individual or part of a multidistrict litigation.
Multidistrict Litigation (MDL) – This process allows people to file individual claims using a process that regularizes similar complaints and develops efficient procedural guidelines, allowing courts to handle more cases without lumping all plaintiffs into a single class. The primary MDL handling mesothelioma cases is MDL 875, In re: Asbestos Products Liability Litigation, which is managed by the Eastern Pennsylvania District of the United States District Court and which has included more than 186,000 cases since it was formed in 2006.

Source: https://www.asbestos.com
https://www.mesothelioma.com/

Thursday, February 8, 2018

Six Unsung Heroines of the Civil Rights Movement




While their stories may not be widely known, countless dedicated, courageous women were key organizers and activists in the fight for Civil Rights. Without these women, the struggle for equality would have never been waged. “Women have been the backbone of the whole civil rights movement,” activist Coretta Scott Kingasserted in the magazine New Lady in 1966. Here are a few of their stories.

Rev. Dr. Pauli Murray (1910–1985)

Brandeis University professor Dr. Pauli Murray, 1970. (Credit: AP Photo)
Brandeis University professor Dr. Pauli Murray, 1970. (Credit: AP Photo)
The Draftswoman of Civil Rights Victories
The writings of The Rev. Dr. Anna Pauline “Pauli” Murray were a cornerstone of Brown v. Board of Education of Topeka, the 1954 Supreme Court case that ended school segregation, but the lawyer, Episcopal priest, pioneering civil rights activist and co-founder of the National Organization for Women wouldn’t be made aware of that extraordinary accomplishment until a decade after the fact.
In 1944, Murray was the only woman enrolled at Howard Law School—and at the top of her class. While discussing Jim Crow laws, Murray had an idea. Why not challenge the “separate” in “separate but equal” legal doctrine, (Plessy v. Ferguson) and argue that segregation was unconstitutional? This theory became the basis of her 1950 book, States’ Laws on Race and Color, which NAACP attorney Thurgood Marshall called the “bible” of Brown v. Board of Education.
In 1965, Murray and Mary O. Eastwood co-authored the essay “Jane Crow and the Law,” which argued that the Equal Protection Clause in the 14th Amendmentshould be applied to sex discrimination as well. In 1971, a young lawyer named Ruth Bader Ginsburg successfully argued this point in Reed v. Reed in front of the Supreme Court. Murray was named as a co-author on the brief.
Murray died in 1985, and in the decades since, public awareness of her many contributions has only continued to grow. Murray was sainted by the Episcopal Church in 2012, a residential college at Yale was named in her honor in 2017, and she has become an LGBTQ icon, thanks, in part, to the progressive approach to gender fluidity that she personally expressed throughout her life. Despite all this, as she wrote in the essay “The Liberation of Black Women” in 1970: “If anyone should ask a Negro woman in America what has been her greatest achievement, her honest answer would be, ‘I survived!’”

Mamie Till Mobley (1921–2003)

Mamie Bradley, mother of lynched teenager Emmett Till, crying as she recounts her son's death, 1955. (Credit: Afro American Newspapers/Gado/Getty Images)
Mamie Bradley, mother of lynched teenager Emmett Till, crying as she recounts her son’s death, 1955. (Credit: Afro American Newspapers/Gado/Getty Images)
Inspirational Mother of a Martyr
Mamie Till Mobley’s story is one of triumph in the face of tragedy. Though she never sought to be an activist, her brave resolve inspired the civil rights movement and “broke the emotional chains of Jim Crow,” the Rev. Jesse Jackson would remark upon her death.
On August 28, 1955, Mobley’s 14-year-old son, Emmett Till, was brutally murdered in Money, Mississippi, by two white men who claimed that Till had “wolf-whistled” at one of their wives. When Till’s mutilated corpse was found three days later in the Tallahatchie River, Mississippi officials tried to dispose of the body quickly, but Mobley obtained a court order to have her only child’s remains returned to Chicago. Though his casket arrived padlocked and sealed with the state seal of Mississippi, Mobley insisted that her son’s brutalized body be displayed during his funeral. “I want the world to see what they did to my boy,” the grieving mother explained.
“Mrs. Mobley did a profound strategic thing,” Jackson later told the New York Times. “More than 100,000 people saw his body lying in that casket…at that time the largest single civil rights demonstration in American history.” Until her death in 2003, at the age of 81, Mobley advocated for underprivileged children and against racial injustice. Although she never got justice for her son (his murderers were acquitted by an all-white male jury), Mobley didn’t let it dampen her spirit. As she told a reporter: “I have not spent one minute hating.”

Claudette Colvin (born 1939)

Bronx resident Claudette Colvin in 2009. (Credit: Julie Jacobson/AP Photo)
Bronx resident Claudette Colvin in 2009. (Credit: Julie Jacobson/AP Photo)
The Teenager Who Refused to Give Up Her Bus Seat Before Rosa Parks
When Claudette Colvin‘s high school in Montgomery, Alabama, observed Negro History Week in 1955, the 15-year-old had no way of knowing how the stories of black freedom fighters would soon impact her life. “I knew I had to do something,” she later told USA Today. “I just didn’t know where or when.”
Colvin got her chance on March 2, 1955, when she boarded a bus in downtown Montgomery. She and three other black students were told to give up their seats for a white woman. Colvin, emboldened by her history lessons, refused. “My head was just too full of black history,” she stated in an interview with NPR. “It felt like Sojourner Truth was on one side pushing me down, and Harriet Tubman was on the other side of me pushing me down. I couldn’t get up.”
Colvin was arrested and eventually put on indefinite probation. Though Colvin’s courageous act occurred nine months before Rosa Parks’ similar protest, the NAACP chose to use the 42-year-old civil rights activist as the public face of the Montgomery bus boycott, as they believed an unwed mother—Colvin became pregnant when she was 16—would not be the best face for the movement. Colvin felt slighted, but later joined three other women—Mary Louise Smith, Aurelia Browder and Susie McDonald—as the plaintiffs in Browder v. Gayle, the case that ultimately overturned bus segregation in Alabama.
Colvin rarely talked about her heroic actions until the 1990s. “I’d like my grandchildren,” she said, “to be able to see that their grandmother stood up for something, a long time ago.”

Maude Ballou (born 1926)

Maude Ballou, in 2015, with a photo of herself taken when she served as Martin Luther King, Jr.'s secretary from 1955 to 1960. (Credit: The Washington Post/Getty Images)
Maude Ballou, in 2015, with a photo of herself taken when she served as Martin Luther King, Jr.’s secretary from 1955 to 1960. (Credit: The Washington Post/Getty Images)
The “Daredevil” Who Served as MLK’s Right-Hand Woman
In 1955, Maude Ballou—a young mother who had studied business and literature in college and was program director of the first black radio station in Montgomery, Alabama—was approached by her husband’s friend, a young minister and activist named Martin Luther King, Jr., to be the personal secretary.
After agreeing, Ballou became the Rev. Dr. King’s right-hand woman from 1955 until 1960, years of great unrest and transforming events that included the Montgomery Bus Boycott, the publication of King’s first book, Stride Towards Freedom, and the Prayer Pilgrimage for Peace in Washington, D.C.
Her work placed Ballou in enormous danger. In 1957, she was listed as number 21 on the Montgomery Improvement Associations list of “persons and churches most vulnerable to violent attacks.” (King was at the top of the list.) Her children’s lives were threatened, and KKK members watched her at work through the windows of the church. But Ballou just kept on working. “I was a daredevil, I guess,” she toldThe Washington Post in 2015.
“I didn’t have time to worry about what might happen, or what had happened, or what would happen,” said Ballou, who went on to serve as a teacher and college administrator. “We were very busy doing things, knowing that anything could happen, and we just kept going.”

Diane Nash (born 1938)

Diane Nash at the 2011 Search For Common Ground Awards at the Carnegie Institution for Science, 2011. (Credit: Leigh Vogel/Getty Images)
Diane Nash at the 2011 Search For Common Ground Awards at the Carnegie Institution for Science, 2011. (Credit: Leigh Vogel/Getty Images)
Freedom Rider and Nonviolent Student Activist for Desegregation
A native of Chicago, Diane Nash hadn’t experienced the shock of desegregation within the Jim Crow South until she attended Fisk University in Nashville, Tennessee. The “Whites Only” signs scattered throughout Nashville inspired Nash to become the chairperson of the Student Nonviolent Coordination Committee (SNCC) in 1960, where she organized sit-ins at segregated lunch counters throughout Nashville. Nash kept the group’s commitment to nonviolence front and center at the sit-ins, which proved very effective in ending the discriminatory practices within the restaurants.
The following year, Nash took over responsibility for the Freedom Rides, a protest against segregated bus terminals that took place on Greyhound buses from Washington D.C. to Virginia. The Freedom Rides, which were initially organized by the Congress of Racial Equality (CORE), encountered a mob of angry segregationists as they entered Anniston, Alabama, and were brutally beaten and unable to finish the route. SNCC—under the direction of Nash— continued the protest from Birmingham, Alabama, to Jackson, Mississippi.
Before setting off with a group of 10 students from Nashville, Nash received a call from John Seigenthaler, assistant to Attorney General Robert Kennedy Jr., who tried to persuade her to end the Freedom Rides, insisting the bloodshed would only continue if they persisted. Nash, unshaken by the stance of the White House, told Seigenthaler that they knew the risks involved and had already prepared their wills before continuing the Freedom Rides.
Nash later moved back to Chicago and went on to serve as an advocate for fair housing practices. Her contributions to the success of Civil Rights movement have been increasingly recognized in the years since. In 1995, historian David Halberstam described Nash as “bright, focused, utterly fearless, with an unerring instinct for the correct tactical move at each increment of the crisis.”

Coretta Scott King (1927–2006)

Coretta Scott King attending a ceremony dedicating an engraved marker in honor of Dr. Martin Luther King Jr.'s "I Have a Dream" speech on the steps of the Lincoln Memorial on the 40th anniversary of the March on Washington. (Credit: Allison Silberberg/Getty Images)
Coretta Scott King attending a ceremony dedicating an engraved marker in honor of Dr. Martin Luther King Jr.’s “I Have a Dream” speech on the steps of the Lincoln Memorial on the 40th anniversary of the March on Washington. (Credit: Allison Silberberg/Getty Images)
Human Rights Activist, Pacifist, Musician
In 1968, just days after the assassination of Rev. Dr. Martin Luther King, Jr., his wife, Coretta Scott King, took his place at a sanitation workers’ protest in Memphis. A few weeks later, she kicked off his planned Poor People Campaign. She had long been politically active, but her husband’s death galvanized her activism.
King earned a bachelor’s degree in Music and Education from Antioch College, and had met her future husband while studying at the New England Conservatory of Music in Boston. In the early years of the civil rights movement, she hosted a series of popular “Freedom Concerts,” raising thousands of dollars for the movement.
After her husband’s assassination, King campaigned tirelessly to make his birthday a national holiday, and raised millions to establish the Martin Luther King, Jr. Center for Nonviolent Social Change. An avowed feminist, she was active in the National Organization for Women, and was an early advocate for LBGTQ rights. During the 1980s, she was a vigorous opponent of apartheid.
King understood that she would be remembered as a widow and human rights activist, but, as she once said, she hoped to be thought of a different way: “as a complex, three-dimensional, flesh-and-blood human being with a rich storehouse of experiences, much like everyone else, yet unique in my own way…much like everyone else.”

Source: History.com

4,400-Year-Old Egyptian Tomb Discovered in Ancient Burial Ground

Well-preserved and rare wall paintings inside the tomb of an Old Kingdom priestess on the Giza plateau on the outskirts of Cairo, that was unveiled on February 3, 2018, after being discovered during excavation work in Giza's western cemetery by a team of Egyptian archaeologists. (Credit: Mohamed El-Shahed/AFP/Getty Images)



Archaeologists have uncovered a 4,400-year-old Egyptian tomb that they believe belonged to a high-ranking priestess. The Egyptian government revealed the new discovery on February 3, 2018, noting that this tomb on the Giza plateau contains rare wall paintings.
The researchers say this tomb belonged to Hetpet, a priestess for the goddess Hathor. Often depicted as a woman with a cow’s head, Hathor is associated with fertility, music, love, among several other qualities (including drunkenness). They concluded this tomb belonged to Hetpet because it contained a purification basin engraved with her name and titles, reports Agence France-Presse (AFP). In addition, some of the tomb’s paintings depict Hetpet hunting, fishing, or interacting with children.
“The tomb is in very good condition,” said Mostafa Waziri, the secretary general of the Supreme Council of Antiquities, according to the New York Times. “There are colored depictions of traditional scenes: animals grazing, fishing, bird-catching, offerings, sacrifice, soldiers and fruit-gathering.”
Hetpet’s tomb stands in the Saqqara necropolis, a famous burial ground for the Ancient Egyptian capital of Memphis. The necropolis contains many of the tombs of top Egyptian officials during the Old Kingdom’s Fifth Dynasty, which lasted from about 2465 to 2323 B.C.E.
The Antiquities Ministry said that Hetpet’s tomb matches the Fifth Dynasty’s style and architecture. It also contains a rare paintings of a monkey dancing in front of an orchestra, further tying the tomb to the Old Kingdom (this was the era in which Egypt perfected pyramid construction).
“Such scenes are rare … and have only been found previously in the [Old Kingdom] tomb of ‘Ka-Iber,’ where a painting shows a monkey dancing in front of a guitarist not an orchestra,” Waziri told AFP. Ka-Iber’s tomb, too, is located in Saqqara.
Hetpet’s tomb marks the first archaeological discovery of the year for Egypt’s Antiquities Ministry, which plans to continue excavating the site. It follows on the heels of the country’s discovery of a 3,500-year-old tomb in September 2017.
Egypt’s archaeological wonders were an huge economic draw for the country during the 1990s and early 2000s, when international tourism grew from under 3 million visitors to a peak of 14 million in 2010. After that, tourism started to decline, dropping to 9 million in 2015, according to the World Bank.
The government hopes these newly-uncovered tombs will boost the country’s flagging tourism industry. And to that end, the Antiquities Ministry is hoping to continue making newsworthy discoveries. If its succeeds, the result would be not just a boon for Egypt’s economy, but a gift to history-lovers worldwide.
Source: history.com