Thursday, March 1, 2018

ČOVJEK U KOJEM SU SE SPOJILI ORIJENT I EVROPA




Na sjednicu Bosanskog sabora, koja se održavala u Banjoj Luci, dr. Safvet-beg Bašagić došao je s malim zakašnjenjem. Aristrokratski obučen, s fesom na glavi, ušao je u prostoriju u kojoj se održavala sjednica. Čim je on ušao iz sale vikne pisac Petar Kočić, srpski delegat: “Turci u Aziju!” Bašagić se nonšalantno okrene i odgovori: “A međedi u šumu!” Salom se prolomi gromoglasan smijeh, a Kočić postiđeno spusti glavu
Safvet-beg Bašagić jedna je od najmarkantnijih ličnosti moderne bosanske i bošnjačke književnosti te začetnik bošnjačkog nacionalnog preporoda početkom 20. stoljeća. Osim pjesništvom i prevođenjem orijentalnih i evropskih klasika na bosanski jezik, Bašagić se bavio historijom i politikom te osnivao nacionalna društva i časopise i tako se svrstao među najznačajnije Bošnjake prve polovine 20. stoljeća. Rodio se 1870. godine u Nevesinju, a osnovnu školu pohađao je u Mostaru i Konjicu. O dječačkim godinama svog života sačuvao je Safvet-beg uspomenu kroz stihovanu autobiografiju u kojoj je pjevao o pohađanju mekteba u Konjicu:
Pamtim hodžu u Konjicu, kada sam u mekteb došo
Prvi put u kundurama – udari mi deset štapa
Al je i on zapamtio mene, jer je loše prošo
Da me bolje poznavao, prošo bi se tog sevapa
Bašagić je u mladalačkim godinama dočekao dolazak Austro-Ugarske monarhije koja je donijela – kako je to on nazivao – švapski stil življenja. Oštro se protivio prigovorima da muslimanska mladež ne treba pohađati “švapske škole”, stalno ukazujući na potrebu da se Bošnjaci školuju i u svjetovnim školama, a ne samo u islamskim vjerskim institucijama. Porodica mu je 1882. godine doselila u Sarajevo, u kojem je upisao ruždiju, a potom, uz negodovanje roditelja, i gimnaziju. Upravo je u ruždiji “ljubav za Istok steko” i “perzijskom poezijom svoju dušu začinio”. Još je kao mladić perfektno govorio arapski, perzijski i turski jezik, a kroz školovanje u gimnaziji upoznao se i s njemačkim, francuskim, latinskim, a kasnije i engleskim jezikom. “Tako je Bašagić svojom intelektualnom pojavom i ličnim ponašanjem predstavljao paradigmu mlade bošnjačke inteligencije s kraja 19. stoljeća kojoj je priječeno školovanje u svjetovnim institucijama koje je ubrzano osnivala nova austrougarska vlast“, primjećuje dr. Muhidin Džanko u knjizi Safvet-beg Bašagić (Mirza Safvet: vitez pera i mejdana).
Bašagićevom pjesničkom umu nisu prijali autoriteti i matematika. Kada se to dvoje spojilo u liku nadobudnog profesora matematike, Bašagić je u dvama navratima bio primoran napustiti školovanje u gimnaziji. Školu je pokušao završiti u Zagrebu, gdje se povezao s pristalicama pokreta Ante Starčevića. To se nije dopalo vladi Khuena Hardervarija u Zagrebu te mu je zabranjeno polaganje mature u Hrvatskoj i Slavoniji. Uvjeren da nikad neće završiti gimnaziju, Bašagić je, kako navodi Džanko, razmišljao o otvaranju knjižare u Sarajevu, ali ga je njegov omiljeni profesor Lilek obavijestio da maturu u Sarajevu može polagati kod drugog profesora matematike, te je napokon diplomirao. Tako je Bašagić ipak krenuo putem znanosti, a nije postao prodavač knjiga u Sarajevu.
Najobrazovaniji Bošnjak svog vremena
Od 1895. do 1899. godine studirao je arapski i perzijski jezik te historiju na Bečkom univerzitetu, nakon čega postaje profesor orijentalnih jezika na Zagrebačkom univerzitetu. U međuvremenu, 1896. godine, u Zagrebu mu je štampana prva zbirka pjesama Trofanda iz hercegovačke dubrave. Boraveći u Beču, Bašagić je prikupljao građu za historiju Bosne te je 1900. godine publicirao Kratku uputu u prošlost Bosne od 1463. do 1850., koja je sve do pojave knjige Geneza nacionalnog pitanja bosanskih Muslimana Muhameda Hadžijahića bila jedno od najznačajnijih štiva o historiji Bošnjaka. Bašagić u svojoj knjizi zastupa tezu o djelimičnoj državnoj samostalnosti Bosne u doba osmanske vladavine. “Kad se to gradivo malo po malo obradi i tačno ispitaju sva istočna i zapadna vrela, a to će više radinih sila stajati dosta truda i vremena; istom onda će poći za rukom jednom povjesničaru od zanata da sastavi potpunu povijest ponosne Bosne i junačke Hercegovine, koje su, kao države u državi sve do Omer pašinih vremena 1850., sačuvale svoju narodnu i povjesničku individualnost u formi aristokratske zadruge prkoseći istoku i zapadu”, zapisao je Bašagić u predgovoru.
Završivši fakultet, postao je jedan od rijetkih iz Bosne i Hercegovine s fakultetskom diplomom. Samo je devet Bošnjaka imalo završen fakultet 1900. godine, što uvjerljivo govori o bošnjačkom nepovjerenju prema evropskom sistemu obrazovanja. Bašagić se vratio u Beč gdje piše doktorsku disertaciju Die Bosniaken und Hercegovcen auf dem Gebiete der islamischen Literatur (Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti), koju je odbranio 1910. godine, time stekavši titulu doktora ex linguis islamiticis. Bašagić je u doktorskoj disertaciji napravio biobibliografski presjek svih njemu poznatih bosanskohercegovačkih pjesnika koji su tokom dugog perioda osmanske vladavine pisali na orijentalnim jezicima. Uz biografije pjesnika navodio je Bašagić neke njihove pjesme, a njegovi komentari ostali su na razini pozitivističkog pristupa književnosti. Ipak, ne treba zaboraviti godinu u kojoj je disertacija odbranjena. Početkom je 20. stoljeća pozitivizam dominantan model kojim se služila književna kritika. S druge strane, on je nužan korak za ispisivanje historije književnosti jednog naroda, jer se prikupljanjem pjesama zaboravljenih autora ukazuje na neophodnu bibliografsku građu. Stoga su prigovori da je Bašagić samo pobrojao bošnjačke pjesnike na orijentalnim jezicima potpuno besmisleni.
Bašagić je zajedno s Edhemom Mulabdićem i Osmanom Nuri Hadžićem 1. maja 1900. godine pokrenuo list Behar i bio njegovim prvim urednikom. Iste godine zaposlio se kao profesor arapskog jezika u sarajevskoj Velikoj gimnaziji. Predavao je sve do 1906. godine, kada biva otpušten pod izgovorom da nije položio profesorski ispit. S grupom bošnjačkih uglednika vodio je razgovore o osnivanju društva koje bi pružalo podršku i stipendiralo nadarene bošnjačke đake. Godine 1903. realizirao je tu ideju i osnovao društvo Gajret, a potom i društva El-Kamer i Društvo muslimanske omladine. Politički list Ogledalo pokrenuo je 1907. godine, a 1910. godine izabran je za zastupnika u Bosanskom saboru i odmah potom, poslije smrti Ali‑bega Firdusa, imenovan za predsjednika Sabora. Na tom položaju zatekao ga je i slom Austro-Ugarske monarhije.
Ostala je zabilježena anegdota o Safvetovom britkom odgovoru Petru Kočiću. Na sjednicu Bosanskog sabora, koja se održavala u Banjoj Luci, dr. Safvet-beg Bašagić došao je s malim zakašnjenjem. Aristrokratski obučen, s fesom na glavi, ušao je u prostoriju u kojoj se održavala sjednica. Čim je on ušao iz sale vikne pisac Petar Kočić, srpski delegat: “Turci u Aziju!” Bašagić se nonšalantno okrene i odgovori: “A međedi u šumu!” Salom se prolomi gromoglasan smijeh, a Kočić postiđeno spusti glavu.
Vječiti gost harabata
Sve vrijeme, od gimnazijskih dana, Bašagić je pisao pjesme pod pseudonimom Mirza Safvet. Mnogi smatraju da je upravo s njim počeo preporod bošnjačke književnosti, koja se nakon četiri stoljeća dugog kaljenja u orijentalno-islamskom kulturnom krugu počela izgrađivati na tekovinama zapadno-evropske kulture. Njegov je pjesnički rad “temeljnica poetsko-duhovne konstitucije bosanskohercegovačkih muslimana u fazi njihova snažnog i historijski nezaobilaznog kretanja ka modernom svijetu, modernom utemeljenju duha i senzibiliteta”, ističe Enes Duraković. To nije značilo da Bašagić zaboravlja na stoljećima baštinjenu tradiciju književnosti na orijentalnim jezicima u Bosni i Hercegovini. Uostalom, njegova disertacija i prva napisana historija Bošnjaka svjedoče o tome. Bašagić je, naprosto, upozorio na izazove jednog novog i drugačijeg vremena, te svojim romantičarskim djelom najavio strujanja koja će tek zahvatiti bošnjačku književnost. Ipak, orijentalni ambijent i srodnost sa sevdalinkom ostali su osnovnim odlikama njegovog pjesništva.
U tekstu Kulturno-poetički sinkretizmi i liminalno-hibridni oblici kao kulturalnomemorijski i interliterarni fenomen novije bošnjačke/bosanskohercegovačke književnosti dr. Sanjin Kodrić piše: ”Bašagić svojim stilom i pjesničkim oblikom traži uporište u nekoj od južnoslavenskih, a kasnije i drugih evropskih književnosti i kultura, u njihovim aktuelnim praksama ili povijesti, s kojom se naknadno identificira kao sa zajedničkim a zaboravljenim naslijeđem, a u istom kontekstu valja posmatrati autorovo istovremeno ispisivanje različitih pjesničkih formi orijentalno-islamske književnosti i kulture ne više na nekom od orijentalnih jezika već sad na bosanskom, ovaj put, dakle, na način sasvim drugačijeg pokušaja kulturalno-poetičkog i liminalno-hibridnog kompromisa, ali i nostalgije za nekadašnjom kulturno-civilizacijskom maticom – i u jednom i u drugo slučaju pokušaj novog, novom vremenu primjerenog kulturalnog udomljenja.
Hajjam bosanskog jezika
Sredinom je 1915. godine Safvet-beg na pijaci u ulici Telali u Sarajevu kupio rukopis iz 16. stoljeća u kojem su bili ispisani stihovi na perzijskom jeziku. Zabezeknut magijom perzijskog pjesništva, poput Friedricha Schillera koji se smatrao Perzijancem s egzilom u Njemačkoj, odmah je počeo prevoditi pjesme koje u četiri stiha sažimaju “mudrost Istočnu”. O tome je Bašagić zapisao:
“Koliko se sjećam, bilo je to u proljeće 1915. Idući kroz Telale vidim telalbašu kako drži dvije knjige i viče: ‘Kruna prvi put!’ Zastanem i opazim po uvezu, da su rukopisi, pa dobacim kao iz šale: ‘Dvije krune!’ Netko još primače 20 filira, a ja dignem na tri krune. Telalbaša povika: ‘Tri krune drugi put! Tri krune drugi i treći put, teslim!’ Uzmem knjige i dadnem mu 10 kruna. Čekajući, dok mi vrati kusur, otvorim jedan rukopis i nabasam na naslov: Rubaijati Omera Hajjama. Nađem se u čudu i odmah upitam telala, koji stajaše do mene, čija se to ostavština prodaje. ‘Nekakva esnafa’ – veli mi on. ‘Umro je kao samohran bećar. Imetak će mu se prodati i otpremiti rođacima u Tursku.’”
Na bosanski je jezik Bašagić prepjevao 227 rubaija znamenitog perzijskog klasika, sufijskog pjesnika Omera Hajjama. Jedan je od rijetkih prevodilaca koji je rubaije preveo s originalnog izvornika, s perzijskog jezika. Poslije su se pojavili prijevodi s francuskog, engleskog i njemačkog jezika. Fehim Bajraktarević tvrdio je da se i Bašagić koristio prijevodima rubaija s francuskog i njemačkog, ali to ničim nije dokazao. Preciznost u prevođenju pjesničke slike, o kojoj je pisao Alija Bejtić, te mogućnost prevođenja atmosfere pjesme, učinili su da je Bašagićev prijevod, iako urađen prije stotinu godina, do danas ostao nenadmašan. Neki su primijetili da je Bašagić za tadašnju Bosnu i Hercegovinu bio ono što je Hajjam za srednjovjekovnu Perziju. Obojica vizionari, pjesnici, na udaru kritika zvanične uleme, uspjeli su u svojim kulturama ostaviti neizbrisiv trag.
Nakon rata, od 1919. godine, Bašagić radi kao kustos u Zemaljskom muzeju u Sarajevu sve do 1927. godine, kada je umirovljen. Teška bolest odvojila ga je od nauke i književnosti. Posljednjih petnaestak godina života proveo je prikovan za bolesnički krevet. Umro je 9. aprila 1934. godine u Sarajevu. U listu Novi Behar zabilježeno je da “Sarajevo nije vidjelo veličanstvenije dženaze od one Safvet-begu Bašagiću”. U povorci koja je krenula iz Hrgića ulice bilo je više od 5.000 ljudi. Ukopan je u haremu Begove džamije.
Ahmed Muradbegović o susretu s Bašagićem
“Ugledah u postelji čovjeka u šezdesetim godinama, vrlo omršavljela od bolesti, tamne, gotovo olovne puti i žacnuh se od njegova izgleda. Najednom me prođoše trnci. Bolesnik se teškom mukom odupirao rukama o postelju i ustajao na noge da nas dočeka. Vidio sam jasno kako se u njemu borilo, svom svojom snagom, urođeno gospodstvo, plemenština jedne davne gospodske rase koja se ukazuje u punom sjaju na svom kućnom pragu, da nadvlada bolest koja ne da tijelu da izrazi što duša hoće. I to gospodstvo bješe jače od bolesti. On je ustao na svoje bolesne noge i primio nas kako je uvijek svoje goste primao: stojeći i temenahajući. Pogledao sam Hamdiju (Kreševljakovića, op.a.). On pozna sve njegove osebine. Htio sam da učinim nešto da bolesnik sjedne. Mjesto odgovora polegnuo me je Hamdija zemlji i mi smo naglo sjeli. Tek tada spusti se i on na postelju. Ovaj kratki ulomak iz našeg poznanstva najdublje mi se urezao u dušu. U njemu se, kao u ogledalu, zrcalila sva snaga negdašnjeg našeg odgoja, moć svladavanja sama sebe. Osebine koje su nas učinile gospodarima ove zemlje. I bilo mi je, pored časovite neprijatnosti, ponešto i ugodno pri duši. Duh je, makar i na čas, pobijedio materiju. I ja sam se razglagoljao. Blagorodnost me je učinila vedrim i raspoloženim. Bašagić također. Hamdija je začudo te večeri mnogo šutio. Izostale su i njegove neizbježive Hićaje. On, naime, za svaku stvar na svijetu, pa makar se to ticalo i same dlake u žabljem uhu, ima po jednu anegdotu. Ovaj put se sav predao promatranju. Bašagić je pričao o svojoj bašti i o svojim šljivama, od kojih peče rakiju za prijatelje, jer je njemu zabranjena…”
Djela Safvet-bega Bašagića:
  • Trofanda iz hercegovačke dubrave, zbirka pjesama, 1928.
  • Kratka uputa u prošlost Bosne i Hercegovine (1463–1850), 1989.
  • Abdullah-paša; dramski spjev u 4 čina, 1900.
  • Pod Ozijom ili Krvava nagrada; dramski spjev u 3 čina (5 slika), 1905.
  • Misli i čuvstva (Nove pjesme), 1905.
  • Gazi Husrevbeg (U spomen četiristogodišnjice dolaska u Bosnu), 1907.
  • Uzgredne bilješke I (Pričice i dosjetke za mladež pribrao), 1907.
  • Najstariji ferman begova Čengića, 1907.
  • Bošnjaci i Hercegovci u Islamskoj književnosti I, 1912.
  • Izabrane pjesme, 1913.
  • Opis orijentalnih rukopisa moje biblioteke, 1917.
  • Najstarija Turska vijest o Kosovskom boju, 1924.
  • Mevlud – Po muteber ćitabima spjevao, 1924.
  • Znameniti Hrvati, Bošnjaci i Hercegovci u Turskoj carevini, 1931.
  • Odabrane pjesme, 1944.
  • Izabrana djela; priredio Muhsin Rizvić, 1971.
  • Nizamul-Alem; Prijevod Safvet-bega Bašagića, napisao Hasan Ćafi Pruščak, 1919.
  • Omer Hajjam – Rubaije; Prijevod Safvet-bega Bašagića, 1928.
Izvor: Stav.ba

No comments:

Post a Comment