Saturday, March 17, 2018

Tko su bili “Gosti” u Crkvi bosanskoj? (-O značenju zagonetne titule “Gost” viših članova crkvene hijearhije-)




Glavni cilj istraživanja problematike Crkve bosanske se u dobroj mjeri oslanjao na pokušaj odgonetanja zagonetnih titula unutar njene crkvene hijearhije. Svi dosadašnji pokušaji da se titula “gost” veže za dualističke crkve na Zapadu i Istoku, ili pak za Katoličku i Pravoslavnu crkvu su propale i nemaju oslonca u izvorima. Sasvim je sigurno da se ovdje radi o jednog originalnoj tituli svojstvenoj bosanskoj srednjovjekovnoh duhovnosti, koja bi morala imati oslonca u ranokršćanskoj praksi gostoljublja.
Ovu tezu su sugerirali i neki raniji istraživači ističući istovjetnost termina “stranac” i “gost” u izvorima, te u skladu sa tim Stari i Novi Zavjet obiluju mnogobrojnim upotrebama ovih termina. Znajući da se Bog prema Bibliji “otkrivao” kroz inkarnirajućeg Krista predstavljajući se kao stranac ili gost u domovima ljudi, nameće se prikladan zaključak kako je koncept “gostoljublja”, “kuće” (hiže) i “gostinjce” od krucijalne važnosti unutar kršćanskog misticizma Crkve bosanske.
U skladu sa etimologijom titule “gosti” razumno je pretpostaviti da je njihova crkvena djelatnost bila usko povezana sa misionarskim djelatnostima propovjedi i širenja Riječi na jednom uzdignutom nivou koji je zahtjevao od zajednice jedno ogromno poštovanje prema ovom uzdignutom činu. Poznato je da se Krist poistovjećivao sa gostima, da je uslužnost prema gostu izjednačavana sa služenjem samog Krista, te da je nagrada za gostoljubljivost prema gostu bila vječni život, a da je negostoljubljivost prema gostu značilo vječnu kaznu. Duhovna djelatnost gostiju morala je imati uporišta u teologiji afirmacije tako karakterističnoj za kršćanski misticizam. Dragocjene podatke u tom pogledu pružaju prizori i poruke na nadgrobnim spomenicima “gostiju”, na kojima su slikom i riječju zabilježene njihove poruke i prikazana obilježja službe i časti.
Ključne riječi
Gosti, stranci, ranokršćansko gostoljublje, hiža, gostinjac, gost Milutin Crničanin, Abraham, Pseudo-Dionizije, teologija afirmacije, kršćanski misticizam.
Poznato je da u dosadašnjoj historiografiji još niko nije uspio odgonetnuti mističnu titulu “gosti” upotrebljavanu za više članove hijearhije Crkve bosanske, te sasvim je sigurno da su “gosti” jedna originalna pojava bosanske duhovnosti bez presedana bilo gdje drugo u srednjovjekovnoj Evropi gdje se takva crkvena titularna upotreba nigdje nije upotrebljavala.[1] Ipak, pri određivanju etimološkog porijekla i značenja termina “gost” ili “gosti” raniji istraživači su uspjeli ovaj termin direktno povezati sa prijevodom grčke riječi ξένος (odnosno latinske hospes) u značenju “stranac”, “tudin”, “došljak”.[2] Takvo tumačenje filologa prihvatili su i slijedili uz neke razlike istraživači poput M. Miletić, D. Knievald, D. Mandić i drugi. Poistovjećivanje Krista sa svim strancima (gostima) je izrazito povezano sa idejom gostoljublja, te postoje dva ključna koncepta u smislu predstavljanja Isusa kao stranca (gosta) u Bibliji.
Prvi koncept jeste da je Isus došao na ovaj svijet kao stranac (gost), a drugi da se Isus eksplicitno izjasnio kao stranac (gost). To najbolje možemo vidjeti u sljedećem odlomku Novog Zavjeta: “Onda Kralj će reći onima sa desna: Dođite vi koji ste blagoslovljeni od moga Oca, uzmite vašu baštinu, koju je Kraljevstvo pripremilo za vas od nastanka svijeta. Jer kada sam bio gladan vi ste mi dali da jedem, kada sam bio žedan, vi ste mi dali da pijem, kada sam bio stranac (gost) vi ste me primili k sebi, kada sam trebao odjeću vi ste me obukli, kada sam bio bolestan vi ste me pazili, kada sam bio u zatvoru vi ste me posjetili. Onda će pravedni odgovoriti: Kada smo te vidjeli kao stranca (gosta), i pozvali te k nama, te kad si trebao odjeću a mi te to obukli, i kada smo te to mi vidjeli bolesnog i u zatvoru te posjetili? Kralj će im odgovoriti: Reći ću vam istinu, sve što ste uradili za moju braću strance (goste), uradili ste za mene”. Onda će reći onima sa lijeva: Odlazite od mene vi koji ste prokleti u pripremljenu vječnu vatru za đavola i pale anđele, jer kada sam bio gladan vi niste mi dali da jedem, kada sam bio žedan, vi niste mi dali da pijem, kada sam bio stranac (gost) vi me niste primili k sebi, kada sam trebao odjeću vi me niste obukli, kada sam bio bolestan vi me niste pazili, kada sam bio u zatvoru vi me niste posjetili. Oni će također odgovoriti: Gospode kada smo te mi to vidjeli kao stranca (gosta), i nismo te pozvali k nama, te kad si trebao odjeću a mi te to nismo obukli, i kada te to mi nismo vidjeli bolesnog i u zatvoru te posjetili? On će im odgovoriti: Reći ću vam istinu, sve što niste uradili za moju braću strance (goste), niste uradili za mene. Onda će oni ići izdržavati vječnu kaznu, a pravedni će uživati u vječnom životu.” (Matej 25.34-46)
Iz ovog biblijskog odlomka možemo izvući par zaključaka: 1. Krist se poistovjećuje sa strancima (gostima); 2. Uslužnost strancu (gostu) se izjednačava sa služenjem Krista; 3. Nagrada za gostoljubljivost prema strancu (gostu) je vječni život; 4. Negostoljubljivost prema strancu (gostu) je vječna kazna. Inkarnacija i gostoljublje kroz primjer Krista je čin proaktivnog ulaska u svijet drugoga, a Stari Zavjet vezano za pitanje gostoprimstva varira između dva gledišta: prvo da niti jedan stranac ili gost ne smije biti uskraćen za gostoprimstvo i drugo da gostoljublje je instrument učeništva i širenja Riječi. U najvećem broju primjera u Bibliji stranci (gosti) su zapravo putujući misionari koji su često skriveni anđeli (Gal. 4.14; Heb.13.2; Clem.10.7) ili pak sam Krist (Mt.10.1-42, 25.31-46; Lk. 9.1-6; 10.1-18; Gal.4.14).[3] Jedan od prvih i najznačajnijih primjera gostoljublja jeste kada Abraham po Božijoj želji odnosno uredbi, ugošćava trojicu stranaca (gostiju) u svoj dom (Gen. 18.1-33; Philo, Abr.107-18, Clem.10.7). Kada je Abraham sreo trojicu stranaca (gostiju) on ih poziva u svoj šator i pruža im gostoljublje. Onda, samo nakon ukazivanja čina gostoljublja Abraham otkriva da su ta tri stranca (gosta) zapravo antropomorfne manifestacije Boga (Gen.18).[4] Abraham jeste veoma važna ličnost unutar gostoljublja kršćanskog misticizma i kao takav biće vrlo često vrlo rado upotrebljavan u ovom kontekstu. Tako na epitafu stećka gosta Mišljena stoji sljedeće: “A SE LEŽI DOBRI GOSPODIN GOST MIŠLJEN KOMU BIŠE PRIREDIO PO UREDBI AVRAM (ABRAHAM) SVOJE VELIKO GOSTOLJUBSTVO.[5] GOSPODINE DOBRI KADA PRIĐEŠ PRID GOSPODINA NAŠEGA ISUSA HRISTA JEDNOGA, SPOMENI I NAS SVOJIH RABOV. PISA GRAMATIK.[6]
Isus je koristio svoj status gosta da propovjeda svoje učenje, te značajno je reći da upravo Isusovo prvo čudo jeste napravljeno u kontekstu gostoprimstva sa Njim u ulozi gosta. Naročito je za naša istraživanja važna biblijska priča o dvojici učenika koji susreću Isusa na putu za Emaus, te tom prilikom njih dvojica ne prepoznaju Isusa (Luka 24). Kada su došli blizu sela, oni insistiraju da Isus ostane sa njima kao njihov gost i Isus pristaje. Jednom prilikom tokom Njegovog boravka u selu, Isus iako u funkciji gosta uzima ulogu domaćina te lomi hljeb i poslužuje ga ostalima (Luka 24.30). U tom momentu uskrsnuli Isus nestaje. U ovoj priči poseban se naglasak stavlja na “otvaranje očiju” prilikom Isusovog lomljenja hljeba što dalje indicira važnost gostoljublja u kontekstu otkrivanja božanske istine i “prave vjere”, te također treba naglasiti kako se uloge gosta i domaćina često prepliću i uzajamno su povezane (Luka 19.7; Djela 17.7; Djela 10-28; 11.3).[7] Apostol Luka nam pruža najviše primjera gostoljublja u Novom Zavjetu. Sv.Luka govori o Bogu koji se manifestirao u Isusu Kristu kao o istinskom Bogu Gostoljublja.[8] Iako u Novom Zavjetu imamo dominantnu tematiku “otkrivanja” Boga, ipak Božija esencijalna priroda nam ostaje skrivena i nepoznata, tj. ona se može otkriti samo kroz Krista (Logos): Niko nije vidio Oca osim Sina, niko Ga ne zna osim Sina, niko nikada nije čuo Njegov glas ili vidio Njegov oblik. Stoga vidljivi Sin Božiji (Krist) jeste način kako se nevidljivi Otac “otkriva” svijetu (kr’stjanima) kroz dinamiku gostoljublja. Za Augustina, inkarnacija Boga kroz Krista čini mogućim da se skriveni Bog otkrije ljudskim očima: Nepoznati više nije nepoznat, jer on je znan nama, naš Gospod Isus Krist.[9] Upravo iz razloga što je Bog prevelik da bi Ga se moglo razumjeti, On se poput stranca (gosta) otkrio ljudima kroz Krista: Zapamti u/kroz koga ti se otkrio Onaj koga ne možeš spoznati.[10] Znajući da se Bog u Bibliji “otkrivao” kroz inkarnirajućeg Krista predstavljajući se kao stranac ili gost u domovima ljudi, nameće se prikladan zaključak kako je koncept “gostoljublja”, “kuće” (hiže) i “gostinjce” od krucijalne važnosti unutar kršćanskog misticizma Crkve bosanske. Ovdje je potrebno istaći da su sam Krist i njegovi učenici apostoli (također stranci/gosti) dobrodošlicu tražili najprije u domovima ljudi, te da je u okvirima istih Isus propovjedao o Bogu, te je u kućama (hižama) pravio i čuda. Stoga u ovom kontekstu kuća ili hiža jeste alegorija Božje kuće gdje se pod okriljem mistične dinamike kršćanskog gostoljublja odvija širenje Božje riječi unutar kr’stjanske zajednice. Stoga, gosti unutar Crkve bosanske su u funkciji širenja i propovjedanja “prave vjere” aktivno tražeći gostoljublje od strane pravovjernih članova zajednice koji su dužni gostima odati i pružiti prikladno poštovanje kao višim članovima crkvene hijearhije, te ugostiti ih jer su isti u službi inkarnirajućeg Krista i teologije afirmacije. Treba naglasiti kako pri navođenju pripadnika Crkve bosanske i svjetovnih lica koja su s njima sudjelovala u obavljanju određenog posla, duhovne osobe su po pravilu zauzimale prva mjesta među izaslanicima i rijetko se od tog pravila odstupalo. Čini se razložnim pretpostaviti da je takav redoslijed posljedica duhovnog autoriteta koji su pripadnici Crkve bosanske uživali u bosanskom društvu.[11] Negostubljivost prema putujućim apostolima predstavlja moralno posrnuće, jer podrazumjeva odbijanje Isusove poruke i poslanja. Ti apostoli imaju funkciju Kristovih emisara, posjedujući autoritet i moć koju im je podario sam Krist, stoga odbijanje gostiju znači istovremeno odbijanje onoga koji ih je poslao, tj. samog Krista: Ko god vas odbije, odbiće mene i ko god odbije mene, ustvari odbija onoga ko me je poslao (10.16.).
Katafatična teologija (teologija afirmacije) jeste kulminacija tzv. “simboličke teologije” koja se bavi manifestacijom ili “otkrivanjem” Boga. Tako jedno od fundamentalnih uvjerenja sv.Augustina jeste da se Bog ne može spoznati direktno, već samo kroz Njegove “goste” (Rim 1.20). Drugim riječima iako se Boga u Njegovoj srži nikada ne može objasniti, On može biti znan i voljen kroz Njegove “goste” koji Ga otkrivaju pod okriljem gostoljublja, a to naročito dolazi do izražaja u Evanđelju, ali i u Apokalipsi koja sama po sebi znači “podizanje vela”. U suštini običaj kršćanskog gostoljublja ima funkciju da bude medijum i pogodno tlo u širenju poruke Evanđelja, te da vodi ka spiritualnoj transformaciji i spasenju. John Matthews u svojoj disertaciji Gostoljublje i crkva Novog Zavjeta povezuje običaj gostoljublja sa ranom crkvom i kršćanskim misionarskim radom širenja Riječi. On piše: Postoji intimna povezanost između Evanđelja i prakse gostoljublja. Ova uska povezanost nikad nije bila slučajna. Gosti zapravo donose “dar” Svetog Duha kroz propovjed onima koji im ukažu gostoprimstvo.[12]
Simbolička ili afirmativna teologija je fokusirana na manifestaciji Boga u Bibliji, pa stoga u svom traktatu naslovljenom Simbolička Teologija Dionizije se bavi interpretacijom antropomorfnih slika i atributa izrečenim u Bibliji koje ponekad nam se čine absurdnim ili šokantnim jer se zapravo radi o nesagledivim razlikama između materijalnog i božanskog izričaja duhovne istine.[13] Tako se Bog može opisati kao miris, kamen, pa čak i kao mali crv jer svi ti prikazi koji dolaze do posmatrača su u ulozi da kroz perceptivno (složeno) otkrijemo ono što je konceptualno (jednostavno): od svetih oblika i simbola ka jednostavnim vrhovima hijearhija Neba.[14] Stoga, važnost simbola ne leži u tome kako je percipiran od strane posmatrača već leži u njegovoj duhovnoj sadržini i poruci koja se treba pravilno intepretirati: Onaj koji je sposoban da vidi ljepotu skrivenu iza ovih slika jeste onaj koji zaista vidi da su iste misteriozne, i da se odnose direktno na Boga i da su ispunjene velikom teološkom svjetlošću.[15] Simbolička teologija stoga odbacuje perceptivni “ogrtač” simbola kako bi razotkrio i razumio njegov značajni konceptualni duhovni sadržaj. Skladno tome, Biblija je razumjevana kao “božanski veo” koji se treba i mora transcedentirati. Prema Pseudo-Dioniziju teologija služi kao alat za ispitivanje onoga što je otkriveno u Bibliji koju sam mistik posmatra kao manifestirani bitak Božiji koji se spušta kroz božanske procesije koje do nas dolaze na način da su pokrivene velom mističnih simbola untar dinamike kršćanskog gostoljublja.
Stećak gosta Milutina
Biti gost podrazumjevalo je imati viši stupanj redovničke časti, te je hijearhijski čin gosta bio dobro poznat suvremenicima u Bosni i susjednom Dubrovniku. U pitanju je izrazito crkveni čin koji je morao biti povezan sa zaslugama isključivo vezanim za područja duhovne djelatnosti, te koji je morao imati uporišta u tradiciji i praksi ranog kršćanstva, te kako smo već ranije utvrdili usko je povezan sa misijom kršćanskog gostoljublja koga pronalazimo u mnogobrojnim primjerima Starog i Novog Zavjeta. Što se tiče starješinske službe gostiju treba reći da se s određenom sigurnošću može osloniti na izvorna svjedočanstva, koja upućuju na zaključak da su oni, uz druge dužnosti, obavljali službu starješina u kr’stjanskim zajednicama, te da su mnoge hiže nosile njihova imena, iako treba napomenuti kako su i po činu niži starci također obavljali tu istu službu jer su i jedni i drugi imali funkciju administratora i upravitelja.[16] Vrlo je izvjesno kako su gosti upravljali većim kr’stjanskim hižama koji su osim neophodnog prostora za redovnike također imale svoje “gostinjce” koja su u kontekstu kršćanskog gostoljublja služile kao svratišta i odredišta dubrovačkih trgovaca i njihovih karavana. Upravo je M. Miletić istaknula da su naziv gost upotrebljavali kr’stjani u značenju riječi “gostoprimstvo” te da je bio u tijesnoj povezanosti sa službom vezanom uz “gostinjac” (hospitium), koju je taj visoki crkveni dostojanstvenik obavljao. Tragom tog razmišljanja došla je do zaključka da je gost imao službu “hospitalariusa”, odnosno upravitelja gostinjca.[17] Dobro je poznato da su hiže bile mjesta u kojima su pisane i čuvane različite isprave, mada primarna funkcija hiže je morala biti isključivo duhovnog karaktera usko vezana za propovjed i širenje Riječi, te isposnički asketski život njenih osnovnih članova kr’stjana-redovnika.
Treba istaknuti da je duhovna djelatnost gostiju slabo poznata. Kao po nekom pravilu u domaćoj i stranoj izvornoj građi o tome se ne govori, pa se o djelokrugu njihove crkvene službe može tek manje ili više razložno pretpostavljati. Ipak, u skladu sa terminologijom i etimologijom njihove titule razumno je pretpostaviti da je njihova crkvena djelatnost bila usko povezana sa misionarskim djelatnostima propovjedi, tumačenja svetog teksta i širenja Riječi na jednom uzdignutom, pa moglo bi se čak reći i apostolskom nivou koji je zahtjevao od zajednice jedno ogromno poštovanje prema ovom uzdignutom činu tako važnom u kontekstu kršćanskog gostoljublja izrečenom u Bibliji. Poznato je da se Krist poistovjećivao sa gostima, da je uslužnost prema gostu izjednačavana sa služenjem samog Krista, te da je nagrada za gostoljubljivost prema gostu bila vječni život, a da je negostoljubljivost prema gostu značilo vječnu kaznu. Stoga, ugostiti i darivati gosta je vrlo vjerovatno uvećavalo duhovni i socijalni status među vlastelom na što ukazuje i natpis sa stećka gosta Milutina na kojem stoji sljedeće: “PRIMIH DAROVE OD VELIKE GOSPODE…I VLASTEO I OD GRČKE GOSPODE…”
Duhovna djelatnost gostiju morala je imati uporišta u teologiji afirmacije ili simboličkoj teologiji tako karakterističnoj za kršćanski misticizam. Dragocjene podatke u tom pogledu pružaju prizori i poruke na nadgrobnim spomenicima, na kojima su slikom i riječju zabilježene njihove poruke i prikazana obilježja službe i časti. Tako u vezi s tumačenjem simbola pastirskog štapa prikazanog u obliku slova “T”, istraživači su bili mišljenja da se na temelju tog znaka na bosanskim nadgrobnim spomenicima može govoriti o članovima Crkve bosanske, točnije o gostima.[18] Podlogu za tu tvrdnju našli su u tom znaku uklesanom na stećku gosta Milutina Crničanina u Humskom kod Foče, a Milutin je tu prikazan s karakterističnim znacima svoje crkvene službe – štapom i knjigom. Oba simbola odgovaraju tematici kršćanskog gostoljublja, pa tako pastirski štap osim što predstavlja izraz duhovnog autoriteta unutar zajednice vjernika kroz snagu propovjedi, također ima i određeno značenje unutar kršćanskog neoplatonizma gdje simbol prave linije podrazumjeva procesiju, spuštanje ili dolazak božanske milosti što u kršćanskim okvirima bi značilo dolazak, spuštanje ili širenje Svetog Duha i Božje milosti. Gosti su bili zaduženi da kao branitelji vjere i čuvari pravovjerja bdiju nad čistoćom vjerskog učenja na što je suvremenike trebao podsjetiti pastirski štap koji je bio čest motiv na stećcima. Prikazi štapa u obliku slova “T” simboliziraju evanđeosko pastirstvo i s drugim motivima bacaju svjetlo na duhovnu službu svih kr’stjana, koja se sastojala u naučavanju i tumačenju vjerskog učenja njihove Crkve, jer ih u tim okolnostima najčešće prikazuju ukrasi na nadgrobnim spomenicima.[19]
Simbol knjige koja najvjerovatnije predstavlja Evanđelje ili Apokalipsu aludira na očiglednu posvećenost gostiju da se ozbiljno bave svetim tekstom, pogotovo njegovim simboličkim značenjem, teologijom afirmacije, te da propovjedaju i šire Riječ slijedeći primjer Krista i apostola unutar konteksta kršćanskog gostoljublja. Odnos između apostola i knjige Evanđelja se često upoređuje sa odnosom između konja i konjanika, pa tako prema Ambrozu sam Krist ima svoje vlastite konje (apostole) koji prenose konjanike (Evanđelja), a kojima upravljaju uzde mira i ljubavi. Kako bi dao veću važnost ovom simboličkom prikazu Ambroz se oslanja na Ezekijela navodeći kako apostoli (konji) koji nose evanđelja (konjanike) svim narodima su pravedni, četverokutni i ispunjeni Duhom: Apostoli su povezani jedan sa drugim lancima harmonije i podređeni jarmu vjere kada kroz četiri točka (Ez.1.15) šire evanđelje do samih krajeva čitave zemlje, noseći dobrog konjanika, Riječ Božiju.
Zaključak
Titula “Gosta” u srednjovjekovnoj Crkvi bosanskoj je izrazito crkveni čin koji je morao biti povezan sa zaslugama isključivo vezanim za područja duhovne djelatnosti, te koji je morao imati uporišta u tradiciji i praksi ranog kršćanstva, te kako smo već ranije utvrdili usko je povezan sa misijom kršćanskog gostoljublja koga pronalazimo u mnogobrojnim primjerima Starog i Novog Zavjeta. Značenje termina “gost” ili “gosti” direktno je povezano sa prijevodom grčke riječi ξένος (odnosno latinske hospes) u značenju “stranac”, “tudin”, “došljak”. Odnos između Krista i stranca (gosta) je direktan (“pravi”) i karakterizira ga sljedeće: 1. Krist se poistovjećuje sa strancima (gostima); 2. Uslužnost strancu (gostu) se izjednačava sa služenjem Krista; 3. Nagrada za gostoljubljivost prema strancu (gostu) je vječni život; 4. Negostoljubljivost prema strancu (gostu) je vječna kazna. Očigledno je kako titula “Gost” ima temelje u katafatičnoj teologiji afirmacije prema kojoj vidljivi Sin Božiji (Krist) jeste način kako se nevidljivi Otac “otkriva” svijetu (kr’stjanima) kroz dinamiku gostoljublja. Abraham jeste veoma važna ličnost unutar gostoljublja kršćanskog misticizma i kao takav nije čudno što njegovo spominjanje u ovom kontekstu upravo pronalazimo na epitafu stećka gosta Mišljena. Negostubljivost prema putujućim apostolima predstavlja moralno posrnuće, jer podrazumjeva odbijanje Isusove poruke i poslanja. Ti gosti/apostoli imaju funkciju Kristovih emisara, posjedujući autoritet i moć koju im je podario sam Krist. Stoga, ugostiti i darivati gosta je vrlo vjerovatno uvećavalo duhovni i socijalni status među vlastelom na što ukazuje i poznati natpis sa stećka gosta Milutina.
prof. Amer Dardağan
Duhovnost srednjovjekovne Bosne

No comments:

Post a Comment