Thursday, April 26, 2018

Bosanski srednjovjekovni rukopisi





Umjetnost iluminirane knjige rzvijena i njegovana i na istoku i na zapadu prihvaćena je i među slavenskim zemljama. Sačuvani primjerci pokazuju da su ovi primjerci na jednakom nivou sa rukopisnom ostavštinom drugih europskih naroda; štaviše, oni su joj dali neke sjajne primjerke. Iluminirane i minijaturama ukrašene rukopise ili kodekse kod nas možemo podijeliti na laitnske, glagoljične, ćirilične (tj. bosanične), grčke, orijentalne i hebrejske.
Iluminacije glagoljičnih i ćiriličnih knjiga datiraju od IX do X stoljeća, a potiču iz bugarskog carskog skriptorija u Preslavi i makedonskog književnog središta u Ohridu. U ovom bugarsko-makedonskom periodu (X – XII st.) glagoljična knjiga se razvila pod uticajem bizantske narodne umjetnosti i latinske knjige.
U ćiriličnoj knjizi razvijenoj između kraja IX i XI stoljeća vidljivi su različiti uticaji, da bi se krajem XII stoljeća artikulisala jedna izrazita struja zapadnog stila (Evanđelje kneza Miroslava oko 1180.) i nastavila kao tradicija srednjovjekovne Bosne (Evanđelje Divoša Tihoradića iz prve trećine XIV stoljeća). Orijentalni iluminirani rukopisi su uglavnom uvoz, samo je mali dio nastao na bosanskom tlu. Hebrejski su rukopisi također različitog porijekla, a nužno je spomenuti obrednu knjigu Hagau iz XIV stoljeća, koja se i danas čuva u Biblioteci Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine u Sarajevu.
Podjela bosanskih rukopisa:            Prema sistematizaciji koju je načinio Pavo Anđelić bosanski iluminirani rukopisi se mogu podijeliti u četiri grupe, koje odgovaraju opštoj periodizaciji bosanske kulturne historije. Prvu grupu čine dva rukopisa iz prvog perioda: Evanđelje kneza Miroslava (1180.) i Grigorović-Giljeferdingovi odlomci (sredina XIII st.). U drugu grupu se svrstavaju Mostarsko ili Manojlovo evanđele i Evanđelje Divoša Tihoradića iz prve trećine XIV stoljeća. Treću grupu čine iluminirani rukopisi iz doba kraljevstva, gdje se prepliću romanički i gotički elementi, dok četvrtu grupu predstavljaju gotiče iluminacije Hrvojevog misala i većio dio minijatura Hvalovog rukopisa.
Evanđelje kneza Miroslava:             Ono je nastalo u Humu oko 1180. godine. Ornament je teratološki (zvjerinji) sa većim broje ljudskih likvoa. Osim manjih uticaja Bizanta i nekih drugih umjetničkih pravaca sa istoka, ove iluminacije imaju sve bitne osobine zapadnoeuropske romanike. Umjetnička vrijednost minijatura spada u vrhunska djela svoje vrste u tadašnjoj Europi. Rukopis je pisan na bijelom, tankom pergamentu, dimenzija 41,8 x 28,4 cm, za humskog kneza Miroslava (brata raškog vladara Stefana Nemanje), poluustavom na dva stupca. Ima 296 minijatura, zastavica i inicijala izvedenih na 181 listu. Potpisao ga je dijak Grigorije, za kojeg se smatra da je uradio veći dio minijatura Evanđelja. Veći dio rukopisa prepisao je Versameleon.
Izbor boja kojima su izvedene minijature pripada romaničkom repertoaru: zelena, crvena i žuta sa mjestimično zlatnom na dijelovima inicijala, tako da naglašavaju oblik slova. Glavni ukras čine crteži slova rađeni perom, crvenom i smeđom tintom. Ornamentika je obogaćena uprošćenom predstavom lova, borbe sa životinjama. Incijali su prava slikarska polja: tu su grane, let na krilima orla, ptice, ljiljani i oblici flore koji se pretaču u faunu i drugo. U Miroslavovom evaneđlju se prvi put pojavljuju i ilustracije kalendara. Motivi pojedinih ilustracija preuzeti su iz bizantske (Marija Magdalena za 20. august), ali i rimske tradicije. Ta mješavina stilova, bizantskog i romaničkog i ranokršćanske umjetnosti, čini ovaj rukopis sasvim originalnim. Pisan je različitim pismima: grčkom, latinskom i ćiriličnom minuskulom sa osnovnim oblikom slova u vidu stuba.
Divoševo evanđelje:               U kulturnom i umjetničkom centru, Kotoru, djelovao je slikar Manojlo Grk, značajan prepisivač ćiriličnih bosanskih rukopisa. Dokaz autorstva njegovih djela je prije svega potpis koji je uvijek ostavljao na kraju. Taj potpis stoji u Mostarskom ili Manojlovom evanđelju, u Cvjetnom triodu sentpetersburške biblioteke (Giljf. 25) i na Evanđelju Divoša Tihoradića. Po umjetničkoj vrijednosti Divoševo evanđelje je na najvišem nivou. Arhivski podaci dokazuju da se vrijeme života i rada Manojla Grka poklapa sa vremenom naručitelja ovog evanđelja Divoša Tihoradića, koji se spominje u dvije povelje bana Stjepana II Kotromanića (23. okt 1332. i 15. feb 1333.).
Divoševo evanđelje je izvedeno na pergamentu formata 16,5 x 22,5 cm. Nema početka i kraja, a otkriveno je u crkvi sv. Nikole u Podvrhu kod Bijelog polja i ima oko 60 inicijala i jednu zastavicu. Ukrašeno je velikim inicijalima sa ljudskim figurama, od kojih neki zauzimaju po cijelu stranicu. Većina je antropomorfna ili zoomorfna predstava u obliku stuba sa izuzetkom dva inicijala koja ilustruju događaje iz evanđelja.
Kopitarevo evanđelje:           Godine 1854. austrijska vlada je otkupila biblioteku Bartolomeja Kopitara i predala je Licejskoj (danas Univerzitetnoj) biblioteci u Ljubljani. Među njegovim rukopisima nalazilo se i jedno četveroevanđelje bosanskog tipa, koje je obilježeno brojem 24. Prvi podaci o tom rukopisu u naučnoj literaturi potiču od ruskog slaviste G. A. Voskresenskog. On je 1882. godine kratko pisao rukopis i datirao ga na XIV stoljeće. Poslije njega o ovom rukopisu su pisali V. Jagić i G. A. Iljinskij, koji su ga datirali na početak XV stoljeća. Godine 1950. u knjizi Stare srpske minijature rukopis je sa umjetničke strane obradio Svetozar Radojčić. On rukopis naziva Ljubljansko bosansko evanđelje i navodi da je veoma sličan beogradskom bosanskom evanđelju. Radojčić ga je datirao na XIV stoljeće.
Sačuvani tekst četveroevanđelja pisan je na pergamentu, sastoji se od 225 listova formata 13,5 x 19 cm. Pismo je čitljiva uska uncijala, ali po ljepoti zaostaje za onom iz Hvalovog zbornika i nije ujednačena kroz cijeli rukopis. U djelu o „Bogomilima i patarenima“ Franjo Rački je zaključio da su bogumili i patareni odbacivali liturgiju, negirajući pretvorbu hjeba i vina, te da se služba Božja sastojala iz molitve gospodnje, čitanja odlomaka iz Novog zavjeta, propovijedi i blagoslova. Štaviše, nakon što je objavio obred iz rukopisa krstjanina Radoslava, Rački je zaključio da je bogoštovanje kod bosanskih patarena i kod francuskih  katara bilo isto. Stav o nepostojanju službe Božje u Crkvi bosanskoj je podržao Ćiro Truhelka. Međutim, Kopitarovo evanđelje i karakter bilježaka u tom rukopisu upućuju na postojanje liturgije. One su nastale ili su naknadno unesene u nekom manastiru koji je služio istočnim obredom. Kopitarovo evanđelje spada među najbogatije iluminirane bosanske rukopise.
Mletački zbornik:      U biblioteci sv. Marka u Veneciji čuva se u zbirci orijentalnih rukopisa (MSS,Orientali) jedan ćirilični (bosanični) rukopis bosanskog porijekla. Slavistička nauka još uvijek nije u cjelosti proučila ovaj rukopis. Nesumnjivo je da je on bosanskog porijekla i da pripada grupi tekstova iz XIV – XV stoljeća koji su se sačuvali iz kruga djelovanja Crkve bosanske. Upoređujući tekst Apokalipse u Mletačkom zborniku sa tekstovima Apokalipse u rukopisima krstjanina Hvala i Radoslava, Jagić je utvrdio da je zbornik bosanskog porijekla. To je utvrđeno prije svega oblikom slova, karakteristična ćirilična uncijala koja je nazvana bosančicom. Ovaj zbornik je sličan Hvalovom zborniku, što potvrđuje njegovo bosansko porijeklo. Oba zbornika su raskošno iluminirani i po tome se razlikuju od drugih rukopisa Crkva bosanske. Što se tiče rasporeda tekstova u Hvalovom zborniku, Rački i Daničić su utvrdili da se oni, s obzirom na raspored i sadržaj, ne razlikuju od novozavjetnih knjiga u Pravoslavnoj crkvi, osim u dva slučaja. Solovjev je insistirao na dualističkom karakteru Hvalovog zbornika. Tvrdio je da je Hvalov zbornik bio prilagođen za splitski ambijent, odnosno plod kompromisa dualiste Hrvoja i katoličke crkve. Radojčić smatra da su bosanski bogomili, sudeći po njihovoj umjetnosti, održavali najviševeza sa jadranskim primorjem i preko njega sa Italijom.
Od ukrasa su najzanimljivije zastavice uz Markovo i Ivanovo evanđelje: prva je ispunjena akantusovim lišćem i nosi posred gornjeg kruga veliku krunu sa ljiljanima, a druga je podijeljena u dva kruga u kojima je prikazan lik sa aureolom i krilima kako obuzdava neku krilatu zvijer. Kruna sa pet ljiljana javlja se kao motiv i drugdje u tom rukopisu. Isti ukrasi se nalaze i u ukrasima Nikoljskog i Daničićevog evanđelja, pa je Solovjev na osnovu toga izveo tezu da su to dva bosanska kraljevska evanđelja. Uistinu se ljiljan nalazi na kruni Kotromanića i njihova kruna u osnovi ima isti oblik. Dovoljno je da se velika kruna na zastvici Markovog evanđelja uporedi sa jednostavnije stilizovanim krunama na novcu kralja Tomaša. Po pažljivosti izvedbe rukopisa i po kruni na početku Markovog evanđelja, može se pretpostaviti da Mletački zbornik potiče sa bosanskog dvora.
  1. Mošin je mišljenja da su Nikoljsko evanđelje i Mletački zbornik izrađeni za bosanski dvor krajem XIV stoljeća, kad je bosanski vladar imao pretenzije i na srpsku krunu. Solovjev je iznio pretpostavku da kruna i ljiljani na zastavici Evanđelja po Marku u Nikoljskom evanđelju upućuju na mogućnost da su ti rukopisi napisani za jednog od bosanskih kraljeva sa kraja XIV stoljeća, jer se već u XIV stoljeću u kruni Kotromanića nalazi šest ljiljana. Prema Mošinu ljepota rukopisa i oblici slova odražavaju uticaj raških skriptorija, a da su oba nastala sedamdesetih godina XIV stoljeća i da imaju veze sa pretenzijama Tvrtka I na srpski tron, ukazuje i to što se kao ornamentalni motiv kruna ne javlja prije toga ni u iluminacijama srpskih rukopisa ni u starijim bosanskim rukopisima.
***
U gosudarstvenoj biblioteci u St. Petersburgu nalazi se šest ćiriličnih rukopisa koji se u literaturi označavaju kao bosanski. Četiri od njih pripadaju zbirci A. F. Giljferdinga, nekadašnjeg ruskog konzula u Sarajevu, a to su: Četveroevanđelje Tvrtka Pripkovića, Apostol, fragment Evanđelja, fragment Apostola. Peti rukopis je Evanđelje Aprakso iz zbirke kneza Lobanova Rostovskog, a šesti je rukopis Batalovog evanđelja. Pored ovih šest, još dva se nalaze i u muzeju u Moskvi.
Četveroevanđelje Tvrtka Pripkovića:         Ono ima 260 listova na pergamentu. Na kraju lista 259 nalazi se zaključni popis o četveroevanđelju i zapis pisara krstjanina Tvrtka Pripkovića. Oznaka „krstienin“ je pouzdan dokaz da je on bio redovnik Crkve bosanske i da je ovaj rukopis potekao iz njene sredine. Rukopis je nađen u Pljevljima i vjerovatno je upotrebljavan u nekom pravoslavnom manastiru. Datiran je u XIV ili početak XV stoljeća.
Apostol iz Giljferdingove zbirke:                 Ovo je jedan od najljepše pisanih bosanskih rukopisa, a nalazio se u posjedu bosanskog trgovca Spasoja Jovičića. Datiran je na XIV stoljeće. Ima 302 lista, pismo je veoma lijepo sa brojnim inicijalima smeđe i zelene boje. Izdvaja se inicijal na 212. listu na kojem su prikazana dva muška lika u dugim haljinama: lijevo je stariji sa bradom i knjigom u desnoj ruci, a desno je mlađi.
Odlomak Matejevog evanđelja iz Gilj. zbirke:                   Opisan je kao rukopis „bosanskog pisma“, sastoji se od šest listova i potiče iz XIV stoljeća. Dva dalja lista nalaze se u ostavštini V. I. Grigoroviča. Opšte mišljenje je da je svim bosanskim rukopisima zajedničko to što nad slovima nema gotovo nikakvih akcenata ni kvačica. Bosansko se porijeklo utvrđuje i na osnovu ikavštine, dijeljenja riječi bez obzira na izgovornu cjelnu sloga, rijetke ligature. Ovaj odlomak čine četiri lista na papiru koje Mošin datira prema vodenom žigu (filigranu) u posljednje desetljeće XIV stoljeća. On navodi da se radi o „Odlomku iz Apostola, bosanskog pisma“. Evanđelje – Aprakos iz zbirke kneza Lobanova Rostovskog potiče iz XIV stoljeća. Smatra se da je rukopis prepisan sa bugarskog originala. Sastoji se od 160 listova.
Fragment Batalovog evanđelja:       Nastao je krajem XIV stoljeća. Pisao ga je dijak Stanko Kromirjanin po nalogu velikaša Batala čije se ime nalzi na više povelja iz kraja XIV i početka XV stoljeća („Sei knige napravi tepačija Batalo (Santić) svoim diakom Stan’kom Kromirianinom’… a napisaše se sie knige u dni krala Dabiše od’roenija S(i) na B(o)žija 1393.“). Od ovog spisa sačuvana su samo četiri listića. Rukopis podsjeća na glagoljicu. Iako mali, sadrži nekoliko lijepih podataka iz života bosanskih krstjana. Sačuvan je samo završetak Ivanovog evanđelja i 28 imena za koje se pretpostavlja da su imena velikodostojnika Crkve bosanske. Od cijelog rukopisa sačuvana su samo četiri lista na pergamentu, iz kojih se saznaje da je rukopis nastao 1393. godine, ime prepisivača, kao i podatak da je Batalo knjigu pokazao starcu Radinu.
Mostarsko evanđelje:            Nastalo je početkom XIV stoljeća, a sačuvana su 32 lista. Pisano je na grubom pergamentu, nelijepim ustavnim pismom, neujednačenih slova i nejednakih razmaka među riječima. Smatra se da ga je prepisivao Manojlo Grk. Ukrasi su izvedeni uglavnom u crvenoj, žutoj i plavoj boji, uz potpuno odsustvo karakteristične zelene boje.
Nikoljsko evanđelje:              Potiče sa kraja XIV ili početka XV stoljeća. Nastalo je kao prijepis veoma starog predloška ili nekog mlađeg prijepisa takvog predloška, glagoljicom, za potrebe katoličke crkve. Spada među dobro očuvane rukopise, pisan je na pergamentu. Pismo je lijepa ustavna ćirilica, a jezik odgovara živom narodnom govoru. Prije početka svakog evanđelja nalazi se znak evanđeliste sa lijepim ukrasima i dosta zlata. Javlja se i motiv krune i ljiljana, a početna slova su jednostavna, izvedena u crvenoj boji.
Daničićevo evanđelje:            Zajedničko svim bosanskim iluminiranim rukopisima je izrazita dekorativnost i ornament, a zanemaren ikonografski sadržaj. Uticaji pod kojima se formirala dolazili su sa raznihstrana i stapali se sa naslijeđem lokalne, autohtone tradicije. Međutim, uprkos toj različitosti nadahnuća i načina na koji su prenošena i primana likovna iskustva, bosanska minijatura daje dojam originalnosti, pa se može reći da je to slikarski pandan klesarskoj umjetnosti stećaka. Daničićev rukopis pisan je na pergamentu, nešto manjeg formata. Smatra se da je i ovo prijepis sa glagoljičnog originala za potrebe katoličke crkve.
Srećkovićevo evanđelje:        Nastalo je početkom XV stoljeća, pisano je na pergamentu, osminskog je oblika, običnim uskim ustavom. Od cjeline su sačuvana 184 lista. Na rubovima se nalaze bilješke koje su vjerovatno unesene naknadno, tokom XV i XVI stoljeća. Među objašnjenjima nalaze se „Pitanja i odgovori“, veoma raširen literarni oblik srednjovjekovne književnosti i na istoku i na zapadu, kao i u crkvenoslavenskoj književnosti.
Hrvojev misal:            Posvećen je i napisan na poticaj bosanskog vojvode i splitskog hercega Hrvoja na 247 stranica, lijepom uglatom glagoljicom, između 1403. i 1415. godine, a npisali suga Butko i anonimni slikar toskanske škole. Bogato je ukrašen minijaturama i inicijalima, lijepim bojama i ukrasima. Jezik je blizak živom narodnom govoru. Hrvoje ga je poklonio nekoj bosanskoj crkvi. Nađen je u riznici starog saraja u Konstantinopolisu, odakle ga je 1889. godine u Budimpeštu prenijela naučna komisija Mađarske akademije, ali mu se gubi dalji trag.
Hvalov zbornik:         Pisan je izuzetno lijepom ustavnom bosančicom 1404. godine za Hrvoja, bosanskog vojvodu i splitskog hercega („napisaše ot’ rukl Hvala Kr’stjanina na počtenje slavnom gospodinu Hr’voju“). Pisao ga je krstjanin Hval za „cerkvu Hrvojinu“ i najvjerovatnije po njegovom nalogu. Rukopis sadrži 353 lista u maloj osmini. Rukopis je obogaćen minijaturama i iluminacijama, a uz Miroslavovo evanđelje, spada među najljepše ukrašene bosanske rukopise. Kod interpretacije ukrasa, mora se poći od očigledne činjenice da je i ovdje riječ o spoju autohtone tradicije i uticaja zapadne umjetnosti. U bosanskim minijaturama XIV i XV stoljeća čest je slučaj da su portreti evanđelista zamijenjeni njihovim simbolima, što je protumačeno željom pripadnika Crkve bosanske da se izbjegne slikanje figura u njihovim crkvenim knjigama (Solovjev). Rukopis završava Hvalovim zapisom iz kojeg je jasno da je krstjanin, odnosno pripadnik Crkve bosanske.
Radosavov rukopis:              Potiče iz sredine XV stoljeća, a pisao ga je krstjanin Radosav za krstjanina Gojsaka poslije 1443. godine (rukopis „piše Radoslav kr’stjanin Gojsavu kr’stjaninu a pisaše se u dni gospodina krala Tomaša i dida Ratka“). Ukrašen je sa nekoliko slika. Ne samo da je podloga rukopisa glagoljica, nego su čitave rečenice pisane glagoljičnim slovima, a korištena su slova koja se nalaze samo u najstarijim rukopisima. Pisan je na papiru, ima 60 listova, običnom ustavnom ćirilicom.
Čajničko evanđelje:               Datirano je na XV stoljeće, a od cjeline je sačuvan samo jedan list pisan ćirilicom. Sačuvani fragment je pisan tajnopisom – mješavinom ćiriličnih i glagoljičnih slova, na pergamentu.

No comments:

Post a Comment