Thursday, April 26, 2018

Stjepan Tomaš (1443-1461)





Bosanski kralj Stjepan Tomaš je vladao nepunih osamnaest godina. Dok su njegove prethodnike smjenjivali bosanski velikaši, on se ipak uspio održati na vlasti do svoje smrti. Njegova vladavina je protekla veoma burno, a naročito prve i posljednje godine. Kralj Tvrtko II iza sebe nije ostavio muške potomke. Ugovor o nasljedstvu Tvrtka II sa grofom Hermanom Celjskim iz 1427. godine nije više bio važeći jer su i Herman i car Sigismund preminuli prije Tvrtka II. Među Hermanovim nasljednicima je bilo zainteresovanih za ostvarenje ovog ugovora i preuzimanje bosanskog prijestolja, a najozbiljniji kandidat je bio Ulrih Celjski. Međutim, Hermanovi nasljednici bili su dobro obaviješteni da se bosanski velikaši ne bi složili sa tim da stranaca sjedne na kraljevsko prijestolje pored živih pripadnika dinastije Kotromanića. Shodno tome, pitanje naslijeđa kraljevske krune je opet prepušteno velikašima i porodici Kotromanić.
S obzirom da su Hermanovi nasljednici bili nepoželjni u Bosni, jedini pretendenti na tron su bili sinovi pokojnog kralja Ostoje, Tomaš i Radivoj. Kako Tvrtko II nije imao sinova, kruna je prepuštena sporednoj liniji u rodu Kotromanića. Mnogi historičari su nastojali odgonetnuti porijeklo kralja Ostoje, ali nema sačuvanih izvora koji bi jasno ukazali na to ko je tačno bio kralj Ostoja. Sa sigurnošću se može tvrditi da je pripadao rodu Kotromanića, ali je vjerovatno bio iz sporedne linije. Stariji pisci navode da je potomak porodice Jablanovića, što znači da je rođak kneza Pavla Radenovića, dok ga Mauro Orbini naziva Hristićem.
Stjepan Tomaš nije uzeo aktivnog učešća za vladavine Tvrtka II, pa o njemu nema nikakvog spomena u historijskim izvorima sve dok nije postao kralj. Teško je utvrditi tačan datum kada je Tomaš preuzeo vlast u Bosni. Tvrtko II je preminuo polovinom novembra 1443. godine, svakako prije 22. novembra, kada su Dubrovčani obaviješteni o tome i kada su donijeli odluku da upute pismo sa izjavom saučešća u Bosnu povodom kraljeve smrti. Vjerovatno su na sahrani bili prisutni najmoćniji bosanski velikaši, ubrzo nakon obavljanja pogrebnog ceremonijala izvršen je i izbor novog kralja.
Prema svemu sudeći Tomaš krajem novembra 1443. izabran za novog bosanskog kralja. Svakako je uz izbor za kralja slijedila i ceremonija krunisanja bosanskom krunom. Novi kralj je krajem mjeseca uputio svoga poslanika da o tome obavijesti Dubrovčane, tako da su 5. decembra 1443. godine oni saznali da Bosna ima novog kralja.
O dolasku Tomaša na prijestolje prenosile su se dvije verzije: Prema mletackim vijestima on je dosao na vlast izborom bosanske vlastele. Druga verzija potice od samog kralja Tomasa. U svojoj povelji od 03.juna 1444 godine on iznosi da je na bosansko prijestolje dosao odredbom svoga prethodnika Tvrtka II Tvrtkovica
U navedenoj povelji, Tomas nije spomenuo da je bosanska vlastela imala predsudnu ulogu prilikom njegovog izbora za kralja.Razlog tome je svakako njegova teznja da se svojim savremenicima predstavi kao jedini legitimni nasljednik Tvrtka II. Ni jedan bosanski vladar prilikom stupanja na prijestolje u svojim poveljama ne spominje izbor, sta vise ni one koje se sa sigurnoscu moze kazati da su izborom dosli na prijestolje.
Svaki od njih u poveljama spominje da je na prijestolje dosao „po milosti bozijoj“. Za Stjepana Tomasa se moze reci da je Tvrtko II bio saglasan s izborom za kralja, ali je tu odluku morao donijeti u dogovoru sa bosanskom vlastelom. Izbor Stjepana Tomasa za bosanskog kralja naisao je na otpor vodjvode Stjepana Vukcica  Kosace i kraljevog brata Radivoja Ostojica. Sto se tice Radivoja Ostojica situacija je veoma jasna,njegov primarni cilj bio je preuzimanje bosanskog prijestolja, a posto se tu isprijecio njegov brat Tomas, od samog pocetka je postao otvoreni neprijatelj novog kralja.
S ozirom da Radivoj nije bio dovoljno mocan, niti imao podrsku u Bosni da se sam suprotstavi Tomasu, odlucio je da se udruzi s mocnim vojvodom Stjepanom. S druge strane vojvoda Stjepan je ocekivao odredjene koristi od promjene na bosanskom prijestolju,prije svega ocekivao je vecu nezavisnost od centralne vlasti. Vjerovatno je spoznao da je Tomas mnogo sposobniji od Radivoja, tako da ce Tomasevim preuzimanjem prijestolja doci do jacanja kraljevske vlasti, sta bi ujedno dovelo do ugrozavanja njegove pozicije i smanjenja njegovog ugleda i moci.Kralj Tomas je u cilju stabilizacije svog vladarskog polozaja morao djelovati u dva smjera. Kao prvo, trebao je dobiti medjunarodno priznaje od Dubrovacke , Mletacke republik, Ugarske te od pape. Kralj Tomas je zapoceo borbu protiv vojvode Stjepana, prije svega iz razloga sto ga nije priznao za bosanskog vladara. Takodje, morao je staviti do znanja ostalim velikasima da nece dozvoliti da takvi postupci ostanu nekaznjeni i radi uspostavljanja vladarskog autoriteta u drzavi.
Dubrovcani su pokusali izmiriti kralja Tomasa i vojvodu Stjepana, ali nisu uspjeli u tome. Tomas je uspio pridobiti na sovju stranu vojvodu Ivanisa Pavlovica, koji je poslije vojvode Stjepana bio najmocniji bosanski velikas. Do prvih okrsaja doslo je kraljem decembra 1443, godine i u januaru 1444. Godine. Tomas je imao vise uspjeha, pa je zauzeo dolinu Neretve i trg Drijeva. Vojvoda Stjepan se nasao u nezavidnoj situaciji, u njegovom taboru je vladala panika. Krajem januara njegovi ljudi su bili prinudjeni da se sklanjaju sa svojim porodicama na dubrovacko podrucje. Mlecani su iskoristili tesku situaciju  u kojoj se nasao vojvoda Stjepan uslijed zauzetosti u sukobu s kraljem Tomasem, pa su mu polovinoom januara preoteli Omis i Poljica. To je donekle pomutilo odnose izmedju Bosne i Venecije.
Zbog takvog razvoja situacije Tomas je nakon zauzimanja Drijeva obustavio dalja neprijateljstva prema vojvodi Stjepanu. Kralj je protestovao protiv mletackog zauzimanja Omisai Poljica, tvrdeci da je njegova bastina , te je smatrao da su na taj nacin povrijedjena njegova prava. Medjutim, uzaludni su bili njegovi protesti jer Mlecani nisu vratili Omis i Poljica. Kralj Tomas je koristio tesku situaciju u kojoj su se nalazile Osmanlije , pa im je sredinom maja 1444. Godine preoteo srebrenicku tvrdjavu. Osim toga , Tomasu je isla na ruku ta okolnost, sto ni despot Durad, nije bio u mogucnosti  da se uljuci u rjesavanje pitanja srebrenice, jer jos nije bio vratio svoje zemlje od Osmanlija.S obzirom na znacaj rudarskog grada Srebrenice ona je cesto bila predmet sukoba izmedju bosanskih i srpskih vladara, tako da je ona za kratko vrijeme padala cas u ruke jednog, a cas u drugog vladara.
Sa postignutim rezultatima u prvoj fazi ratovanja nije bilo zadovoljna ni jedna ni druga strana.Kralj Tomaš se nije mogao zadovoljit osvajanjem doline Neretve i Drijeva, jer mu nije toliko bitno teritorijalno proširenje, nego je imao za cilj da slomi moć vojvode Stjepana i da ga potčini pod svoju vlast.Vojvoda Stjepan je imao još manje razloga za zadovoljstvo rezultatima ratovanja s kraljem, jer je pretrpio teritorijalni gubitak.Zato su obojica nastojala da se što bolje pripreme za nastavak ratovanja. Početkom augusta 1444. Godine narušeno je višemjesečno primirje u Bosni, jer su obnovljena neprijteljstva između kralja Tomaša i Stjepana.U drugoj fazi ratovanja ratna sreća se okrenula, vojvoda Stjepan je imao više usjpeha od kralja Tomaša, pa je uspio da vrati nazada Drijeva.Osmanlije su najviše uticale na promjenu u odnosima snage između zaračenih strana u korist vojvode Stjepana.Upad Osmanlija u Bosnu se vremenski poklopio sa početkom borbi između kralja i vojvode Stjepana,tako da Tomaš nije mogao izdržati borbe na dva fronta.Polovinom aprila 1445. Godine kralj Tomaš je zbog Srebrenice došao u sukob sa despotom Đurđem.Borbe nisu dugo trajale, jer je vojska despota Đurđe bila nadmoćnija u odnosu na snage bosanskog kralja, tako da je Srebrenica ponovo ušla u sastav srpske despotovine.
S obzirom da nije imao uspjeha u sukobu protiv despota oko Srebrenice,Tomaš je nedugo nakon toga obnovio neprijateljstva sa vojvodom Stjepanom.Kralj Tomaš je tokom 1445. godine  nastavio sa uspješnim vođenjem rata protiv vojvode Stjepana, ali mu nije pošlo za rukom da postigne neku odlučujuću pobjedu kojom bi skršio moć vojvode Stjepana.Mada se u jednom trenutku činilo da se vojvoda Stjepan  nalazi pred defintivnim porazom,uz pomoć Osmanlija je konsolidovao vojne redove i otpornu snagu, te je uspio da se odupre napadima bosanskog kralja.Poslije dvogodišnjeg uzaludnog ratovanja obojica su uvidjeli da na taj način ne mogu ništa postići, pa su pristupili mirovnim pregovorima.
Nakon dužih pregovora, u maju 1446. godine došlo je do pomirenja  između kralja Tomaša i vojvode Stjepana.Nakon što je kod nekoliko katoličkih država uspio obezbjedit međunarodnjo priznanje svog vladarskog položaja, kralj Tomaš je nastojao da uspostavi neposredne odnose sa papom,  kako bi na taj način kod njega obezbijedio priznanje vladarskog položaja.S obzirom da je papa uživao veliki ugled i uticaj među katolicima, kralj Tomaš je nastojao da stekne njegovu naklonost, što bi mu donijelopovećanje ugleda i učvršćenje svog vladarskog položaja.
Međutim, za ostvarenje svojih planova, Tomaš je morao prethodno da ispuni određene preduslove, prije svega morao je se  javno izjašnjava katolikom, zatim da od pape traži legalizaciju rođenja koje je bilo nezakonito s katoličkog gledišta, te da ga razriješi bračne veze s njegovom suprugom Vojačom.Zbog toga se kralj Tomaš obratio papi Eugenu IV da ga oslobodi ovih smetnji.Papa je udovoljio njegovoj molbi poslavši mu pismo 29. Maja 1445. Godine kojim je potvrdio izbor Stjepana Tomaša za bosanskog kralja,te ga je proglasio nasljednikom kralja Ostoje kao da mu je sin iz zakonitkog braka.Istog dana papa mu je poslao i drugo pismo kojim je razriješio  od ženidbenog obećanja koje je dao Vojači.Kralj Stjepan Tomaš želio je da svoje izmirenje s vojvodom Stjepanom učini trajnim, te je s tom namjereom zaprosio njegovu kćer Katarinu.
Učvršćenju Stjepana Tomaša na bosanskom prijestolju znatno je doprinio brak s Katarinom u drugoj polovini maja 1446. Ovom vezom su obojica stekli veliku korist.Naime, kralj je dobio podršku najznačajnijeg bosanskog velikaša, dok je Stjepan povratio izgubljeni prestiž.Tako je Bosna stekla mir i sigurnost koje odavno nije imala.Tada su uz kralja bile sve glavne osobe bosanske države.Poslije izmirenja kralja s vojvodom Stjepanom, Radivoj je ostao usamljen bez svog  najmoćnijeg saveznika, pa su uskoro nakon toga i on pomiro s bratom.
Pomirenjem kralja Tomaša i vojvode Stjepana bili su na velikom dobitku i kralj i cijela država. Tadaj e Bosna uspostavila dobre odnose sa mnogim susjedima, uključujući Mađarsku, Osmansko carstvo, Veneciju, Aragonsko kraljevstvo i papu. Ugled bosanskog kralja je znatno porastao, a u prilog tome ide i činjenica da je Tomaš krajem 1446. bio u kombinacijama za sticanjem mađarske kraljevske krune. Nažalost, mirno stanje u Bosni nije bilo dugog vijeka. Tako je bilo i sa odnosima između kralja i vojvode. Njihovo pomirenje trajalo je samo godinu dana. Već 1447. godine došlo je do novog razlaza. Dobri odnosi kralja i vojvode najviše su smetali srpskom despotu Đurđu. Najveći bosanski rudnik i gradsko naselje, Srebrenica, bila je glavni razlog dugogodišnjeg neprijateljstva između kralja Tomaša i despota Đurđa.
Tokom ljeta 1446. godine Srebrenica je ponovo došla pod vlast bosanskog kralja. Bez obzira na činjenicu što je bosanska vojska zauzela Srebrenicu, ovaj put je spor između kralja i despota riješen nagodbom, na način što su prihodi od srebreničke carine bili podijeljeni. U Srebrenici su izvjesno vrijeme vršili službu činovnici oba vladara, a sve je to imalo odraza i na rad srebreničke kovnice novca tako što je u njoj izrađivan novac koji je na jednoj strani imao ime kralja Tomaša, a na drugoj ime despota Đurđa.
U februarau 1448. godine Osmanlije poduzimaju napad na Bosnu. Osmanskim napadom je posebno bilo ugroženo područje vojvode Stjepana. Tom prilikom Osmanlije su zauzele Drijevu, nakon čega su opljačkali i spalili trg. U septembru 1448. godine ponovo je izbio sukob između kralja Tomaša i despota Đurđa oko Srebrenice. S obzirom da je vojvoda Stjepan bio u savezu sa despotom, uputio mu je vojnu pomoć, pa su zajedničkim snagama nastavili borbu i 16. septembra zauzeli Srebrenicu. Na čelu despotove vojske nalazio se njegov rođak Tomas Kantakuzen, koji je došao sve do Višegrada.
Međutim, kralj Tomaš je u februaru 1449. godine jednim iznenadnim napadom uspio od despota preoteti Srebrenicu, tako da je nakon nepunih šest mjeseci ponovo uspostavjena bosanska vlast u Srebrenici. Inače, bosanski i srpski vladari su često ratovali zbog Srebrenice, pa je ona za kratko vrijeme padala čas u ruke jednog, čas u ruke drugog vladara.
Osmanlije su tokom prve polovine XV vijeka u nekoliko navrata uspijevale da privremeno, na kratki period zaposjednu neke gradove i teritorije bosanske države, međutim od 1451 godine stekli su stalno uporište u župi Vrhbosna i gradu Hodidjedu.Na zaposjednutoj teritoriji Bosne, Osmanlije su najkasnije 1451 godine organizovali svoju upravnu jedinicu koja se u domaćem izvoru spominje pod nazivom „Bosnansko krajište“ dok se u najstarijem turskom izvoru naziva „Vilajet Hodidid“
Nove zaplete u bosanskoj historiji donijeo je rat između hercega Stjepana i Dubrovačke republike započet krajem juna 1451 godine. U početku kralj Tomaš nije aktivno učestovao u tom sukobu.Obzirom da Dubrovčanima ratovanje nije bila jača strana nisu se uspjeli odupreti hercegovom napadu, tajo da je poraz bio neminovan.Uspostavljanjem stalnog uporišta u Bosni, Osmanlijama je otvoren prostor za provođenje opsežnijih i opasnijih akcija koje su imale za cilj nastavak daljih osvajanja i ugrožavanja bosanske države.
Zbog osmanskog uporišta u središtu bosanske države, neminovno je došlo do slabljenja političkog položaja kralja Tomaša.Dubrovčani su nastavlili sa naporima za prodobijanje bosanskog kralja na svoju stranu, pa su mu ponudili i novčanu pomoć.Nakon upornog uvjeravanja kralja Tomaš je 18 decembra 1451 godine sklopio savez s Dubrovčanima protiv hercega Stjepana.Pored kralja Tomaša, Dubrovčani su uspjeli na svoju stranu pridobiti i hercegovog sina Vladislava, vojvodu Ivaniša i vojvodu Petra Vojsalića.
Zahvaljujući duborvačkoj diplomatiji došlo je do izmirenja kralja Tomaša i despota Đurđa.Srpski despot je preko Porte vršio pritisak na Bosnu tako da je on diktirao uslove pod kojim je zaključeno primirje.Stoga je kralj Tomaš bio primoran na ustanak te su u julu 1451 godine Srebrenik zajedno sa Srebrenicom pripojeni Srbiji.Pošto su se našli u nezavidnoj situaciji tražili su saveznike na svim stranama.Prija izbijanja oružanog sukoba sa hercegom Stjepanom, dubrovčani su nastojali obezbjediti savezništvo sa bosanskim kraljem.
Međutim da bi kralj Tomaš prihvatio ponuđeno savezništvo sa Dubrovačkom republikom, bilo je neophodno uspostaviti mir između bosanske i srpske države, kako bi bosanski kralj mogao sve raspoložive snage usmjeriti protiv hercega Stjepana.Kamen spoticanja između Srbije i Bosne je bila Srebrenica.Stoga je polovinom aprila Mletačkoj republici uputio ponudu o preuzimanju Drijeva i Krajine.Dubrovčani su velike napore ulagali da privole kralja Tomaša da napadne hercega, međutim kralj je bio neodlučan.
Stalno je odlagao početak napada, dok se najzad nakon nekoliko dana nije vratio u Bosnu bez obavljenog posla.Kralj je bio prinuđen da ode radi napada Osmanlija jer je Bosna bila izložena njihovim pustošenjem.Hercegovim neprijateljima se ukazala povoljna prilika da ga unište, jer je sve bilo upereno protiv njega i ni na koga nije mogao računati da mu pomogne.Savezničke vosjke su se sastale polovinom aprila 1452 godine i stigle su do Blata u Humu.Uvidjevši da su se njegovi protivnici udružili herceg je shvatio da ukoliko hitno nešto ne poduzme, njegovi neprijatelji bi mogli da ga unište.
Hercegov sin Vladislav, potpomognut od strane Dubrovčana, 29 marta 1452 godine je digao pobunu protiv svog oca.S obzirom da je pobuna dugo pripremana i dobro organizovana, polučila je veliki uspjeh, jer je Vladislav sa saveznicima tokom prvog dana osvojio prostranu teritoriju sa važnim tvrđavama. U međuvremenu Vladislav i Ivanišu su se pridružili kralj Tomaš i vojvoda Petar Vojsalić s vojskama.Nakon kaznenog pohoda u Krajini, Vladislav i Ivaniš su se vratili sa vojskom u Goricu.
S obzirom da je sva saveznička vojska bila na okupu, Dubrovčani su nagovarali kralja da prijeđe Neretvu i napadne hercega Stjepana, koji je s malo vojske stacioniran oko osam milja istočno od mosta kod Gorice.Uzalud su bila sva dubrovačka nastojanja ali do savezničkog napada na hercega nije došlo, zbog kraljeve neodlučnosti i svađe saveznika oko podjele hercegove oblasti.Mletačko zaposijedanje Krajine i Drijeva izazvalo je veliko negodovanje kralja Tomaša koji je poslao knezaVladislava i vojvodu Ivaniša s vojskom na Krajinu.Akcija je bila energična, opustošili su i popalili Krajinu a najviše su stradali Kačići.U međuvremenu kralj se sa konjanicom uputio prema Gorici koja se nalazila u blizini Drijeva.
Čim je stigao u Goricu, naredio je Mlečanima da napuste Drijeva, jer je to kraljeva baština.S obzirom da se nisu mogli suprostaviti moćnoj kraljevoj vojsci, mletačka vojska se povukla.Za vrijeme Tomaševe odsutnosti iz Huma, Mletačka republika je naložila splitskom knezu da primi Drijeva i Krajinu i ostala mjesta hercegova, koja bi dobrovoljno došla pod mletačku vlast, što je i učinjeno tokom maja 1452 godine.Kralj Tomaš je uspio da uredi svoje odnose sa Portom pa su se Osmanlije povukle iz Bosne.Na taj način su se stvorili preduslov za kraljev ponovni angažman u Humu.Tokom jeseni kralj Tomaš se sastao sa despotom u oblasti Drine, najvjerovatnije na području Srebrenice.
Nije poznato o čemu su vođeni pregovori, jedino je izvjesno da se tu odlučivalo o daljoj sudbini Zvornika.Budući da je posredstvom despota Đurđa došlo do izmirenja Tomaša sa Osmanlijama, bosanski kralj za uzvrat pristao na usutpanje Zvornika srpskom despotu.Do sredine 1452 godine kralj Tomaš je uspio urediti svoje odnose sa osmanskim sultanom što je rezultiralo povlačenjem osmanske vojske iz Bosne i poboljšanjem kraljevog vladarskog položaja.
S obzirom da je despot Đurađ uspio urediti odnose između Bosne i Osmanskog carstva, u julu je dogovoren sastanak između srpskog despota i bosanskog kralja.Pasivnost kralja Tomaša i odustajanje od napada na hercega Stjepana imali su za posljedicu odmetanje od kralja dvojice bosanskih velikaša, vojvode Petra Vojsalića i vojvode Vladislava Klešića.To je dalo povod kralju da povede rat protiv njih.Zahvaljujući posredovanju hrvatskog episkopa Tome i franjevačkog starješine Marina ubrzo je došlo do pomirenja kralja s vojvodama.
U srednjovjekovnoj Bosni vladale su specifične vjerske prilike. Za razliku od drugih evropskih država u kojima se ispovijedalo isključivo katoličanstvo i pravoslavlje. U Bosni je postojalo i učenje crkve bosanske.Do sredine XV vijeka pripradnici Crkve bosanske su slobodno i bez ikakvih problema ispovijedali svoje učenje. Međutim dolaskom na vlast Stjepana Tomaša situacija se postepeno mijenjala.
Tomaš je znao da će nakon pada Bugarske i Vizantije doći na red Srbija i Bosna, te se nastojao za to pripremiti i ojačati otpornu snagu Bosne.Posljedice Osmanskog osvajanja Carigrada, najteže su se odrazile na prilike u Ugarskoj, Bosni i Srbiji.Osvajanjem Carigrada, Osmanlije su dobile ključ za dalji prodor u Evropu a prve zemlje koje su se našle na udaru su bile Srbija i Bosna.Herceg Stjepan je iskoristio razdor i nesuglasice među svojim neprijateljima, pa je u ovaj sukob uvukao Mlečane i Osmanlije. Kralj Tomaš je uvidio da bi taj lokalni sukob mogao prerasti u rat sa velikim zapletom. Zato se nakon kraćeg ratovanja odlučio povući.Razlog više za povlačenje imao je kad su krajem maja 1453 godine Osmanlije zauzele Carigrad.
Raspoloživa historijska građa ukazuje da je nakon sređivanja stanja u vlastitoj državi kralj Tomaš pokazivao teritorijalne aspiracije prema susjednim državama.Nakon smrti hrvatskog bana Petra Talovca u martu 1453 godine, njegova baština se našla na meti mnogih susjeda, među njima kralja Tomaša i hercega Stjepana. Njih dvojica su se na razne načine dovijali kako bi došli do baštine Talovca.
Djelovanje kralja Tomaša u korist katoličke vjere odvijalo se postepeno a katolička crkva je polagano vraćala ranije izgubljene pozicije.Djelovanje katoličkih misionara pojedini bosanski velikani su prihvatili katoličanstvo.Najpoznatiji od njih su vojvoda Petar Vojsalić iz Donjih Krajeva, Pavle iz Jajca, sekretar kralja Tomaša, protovestijar Restoje Milohna i drugi.Položaj katoličke crkve u srednjovjekovnoj Bosni ojačao je pedesetih godina XV vijeka.
Kralj Tomaš je prihvatio katoličku vjeru iz dinastičkih i političkih razloga a radio je za interese katoličke crkve koliko su date okolnosti dozvoljavale.Na početku svoje vladavine, kralj Tomaš je pažljivo postupao sa pripadnicima crkve bosanske jer su oni predstavljali većinu stanovništva u Bosni i imali su veliki uticaj u državi.Prema njima je oprezno postupao, jer nije želio da mu postanu otvoreni neprijatelji što je moglo našteti njemu i katoličkoj vjeri.
Čekao je povoljnu priliku da može odlučnije postupiti.Glad je u Bosni trajala tokom cijele 1454 godine, a sve do polovine 1455 godine. To je natjeralo mnoge očajne porodice da potraže spas u Primorju.Najviše izgladnjelih bjegunaca krenulo je prema Dubrovniku, dok je jedan dio potražio spas u Splitu, Ankoni, Apoliji i Veneciji. Nažalost, neki su umrli od gladi.Višegodišnje ratovanje u Bosni, praćeno pljačkom i nanošenjem materijalnih šteta imalo je za posljedicu privrednu stagnaciju, što je neminovno vodilo osiromašnjenju stanovništva.
Uz veliku glad pojavila se i kuga u Bosni u ljeto 1453 godine. Znatno veće posljedice nastale su pojavom teške gladi koja u jesen 1453 godine zahvatila hercegove zemlje. Između ostalog pokušali su to i ženidbenom politikom tako što bi udovicu bana Petra Talovca Hedvigu oženili herceg Stjepan ili Tomašev sin Stjepan.
Međutim, nijedan od njih nije imao uspjeha u tome jer se tu umiješala Mletačka republika koja je uzela pod svoju zaštiti Petrove sinove i gradove Klis, Sin, Čačvinu, Petrovac, Ključ, Knin i Lab.Krajem marta ili početkom aprila 1456 godine došao je sultanov poslanik u Bosnu sa naredbom o zabrani izvoza srebra i da se svo proizvedeno srebro izvozi u Osmansku državu za snadbijevanje sultanove kovnice.
Shodno tome bosanski kralj i velikaši bili su dužni da sultanovu naredbu provedu u dijelo, pa su bili i prinuđeni da oduzimaju srebro od dubrovačkih trgovaca.Novonastale prilike koje su nastupile u Bosni negativno su se odrazile na dubrovačku trgovinu, došlo je do zadržavanja dubrovačkih trgovaca i oduzimanja njihovog srebra.Kralj Tomaš se nije mogao pomiriti sa činjenicom da Srebrenica ostane pod srpskom vlašću, pa je vojvodi Petru Kovačeviću povjerio zadatak da osvoji Srebrenicu.Vojvoda Petar je u maju 1455 godine izvršio napad na Srebrenicu, sukob je bio veoma težak ali je poražen od vojvode Dmitra Radojevića.Tom prilikom vojvoda Petar je poginuo.
Smrt Ugarskog kralja Vladislava 23. Novembra 1457 godine omogućila je kralju Tomašu i hercegu Stjepanu da se ponovo angažuju na području Hrvatske.Tomaš je iskoristio povoljnu priliku koja mu se ukazala pa je zauzeo veći dio teritorije bana Petra Talovca. Međutim novi Ugarski kralj Matijaš se za kratko vrijeme uspio učvrstiti na vladarskom prijestolju tako da je poremetio planove Bosanskom kralju.Matijaš je odlučio da obnovi svoju vlast u Hrvatskoj i Dalmaciji, pa je u julu 1458 godine uspio uspostaviti svoju vlast u Kninu, dok je Sinj prešao u ruke Talovca.

No comments:

Post a Comment