Sunday, July 29, 2018

MILOVAN ĐILAS “O OTIMANJU ZEMLJE MUSLIMANIMA KOLAŠINA”



Skoro sve zemlje u kolašinskom kraju bile su otete od muslimana koji su – čim su ih Crnogorci posvojili – pobijeni ili odagnati do zadnjega s njihovih ognjišta. I groblja njihova su zatrta da se ne zna da su nekad tu bili. Zakrvljenost između dvije vjere bila je tolika da su muslimani i sami selili, napuštajući kuće i baštine. Nijesu bježali samo age i begovi, nego i seljaci muslimani, čija je zemlja većinom i bila. Prisvajanje muslimanskih zemalja shvatano je i kao nagrada za muke i pogibije i junaštva u bitkama.
Tako su susjedno selo Bjelojeviće – saprtu dolinu na padinama planine Bjelasice, naselile porodice iz Lijeve Rijeke, iz vasojevićkog plemena, a samo Podbišće mahom porodice iz Morače. Naseljavanje i jednog i drugog sela išlo je s istrebljivanjem i izgonjenjem muslimana starosjedelaca, koje i dandanji zovu Turcima, iako su iste krvi i jezika kao i Crnogorci. Već je rat odavno bio završen kad su kod Biogradskog jezera, u gluhim šumama, Crnogorici opkolili dvanaest muslimana iz bratstva Koljića, iz Bjelojevića, koji su tu lovili pastrmke, i poklali ih do jednoga. Onda su žene i djeca Koljića napustili selo i predigli u Tursku, a njihove kuće i zemlje uzeli su Crnogorci.
Milovan Đilas; Besudna zemlja, Politika, Beograd 2005., str. 57-58.

Baton Dezitijatski iz Bosne – vođa na kojeg je Rimsko carstvo poslalo 190.000 vojnika


Baton Dezitijatski iz Bosne – vođa na kojeg je Rimsko carstvo poslalo 190.000 vojnika


Činjenica je da Bosna i Hercegovina svoje bogato historijsko naslijeđe u maloj mjeri koristi kao turistički potencijal. Posebno se to odnosi na antičku historiju Bosne i Hercegovine kojoj je, za razliku od ostalih perioda, posvećeno nedovoljno pažnje.
Primjer neiskorištenosti historijskog potencijala je i istaknuti politički i vojnički dužnosnik Baton Dezitijatski, koji je bio predvodnik Velikog Ilirskog ustanka – događaj koji je u historiji upamćen kao socijalni bunt nezadovoljnog stanovništva.
Lik i djelo Batona Dezitijatskog, kao i događaji vezani za Veliki Ilirski ustanak, neiskorišteni su turistički potencijal koji bi, ako se na pravi način iskoriste, u budućnosti mogli donijeti dosta profita domaćem turizmu.

Vođa Ilirskog saveza

Historičar Salmedin Mesihović s Filozofskog fakulteta u Sarajevu ističe da je uloga Batona Dezitijatskog nemjerljiva, ali da se nažalost o istaknutom vođi Velikog Ilirskog ustanka veoma malo zna u bh. javnosti.
„Baton Dezitijatski je bio politički i vojnički dužnosnik desitijatske civitas, autonomne teritorijalno – upravne i administrativne jedinice u okvirima rimske provincije Ilirik. Dezitijati su ilirski narod koji je u periodu od IV st. p. n. e. pa do zaključno sa II st. n. e. dominirao prostorom Gornje Bosne i dolinom rijeke Lašve. Bez obzira što se desitijatsko ime više ne koristi kao narodnosna ili nacionalna odrednica, etničko i genetsko nasljeđe Dezitijata u velikoj mjeri dominira u današnjem domicilnom stanovništvu na potezu od Sarajeva pa do Zenice i Travnika“, ističe Mesihović.
„Sam Baton Dezitijatski je rođen oko između 40. i 30. god. p. n. e., vjerojatno u jednoj u uglednijih desitijatskih porodica. On je imao istaknutu karijeru i u okvirima svoje matične civitas, ali je vjerojatno bio i u rimskoj službi. U proljeće 6. god. n. e. je stao na čelo Velikog Ilirskog ustanka koji je izbio zbog izrabljivanja i ekonomskog i socijalnog iskorištavanja naših ljudi od strane imperijalne vlasti. Ubrzo je postao i jedan od dvojice glavnih vođa Ilirskog Saveza, prve organizacije koja je ujedinila razjedinjene narode i plemena koja su naseljavala današnji ilirskoslavenski prostor.“
„Veliki Ilirski ustanak je bio i najveći i najteži rat koji je Imperija vodila još od rata sa Hanibalom, što su i sami Rimljani priznali. Poslali su na ustanike skoro 190.000 profesionalnih i dobro obučenih vojnika skupljenih od Iraka do Nizozemske. Ipak, tek je izdaja Batona Breučkog, drugoga vođe ustanka, dovela do sloma ustanka. Ali i pored toga, Baton Dezitijatski je nastavio otpor u unutrašnjosti još godinu dana i predao se u septembru 9. god. n. e. Tiberiju, pastorku princepsa Augusta i budućem rimskom caru. Zbog toga što je vodio rat na viteški način, Tiberije je poštedio život Batona Dezitijatskog i samo ga je poslao u internaciju u italijanski grad Ravenu gdje je do živio pristojnim životom i bez oskudice dok svoje smrti.“

Albansko prisvajanje

Kako kaže, razlog za zapostavljanje ovako bitnih ličnosti i događaja u kojima su one učestvovale krije se u činjenici vrlo lošega nivoa bh. državotvorne nacionalne svijesti. Kao prvi korak ka takvoj promjeni prakse ističe da bi se u većim gradovima na teritoriji BiH trebale imenovati ulice po ovom istaknutom „mučeniku bosanske zemlje“. Ono što posebno napominje je albansko prisvajanje Batona Dezitijatskog koji nikada nije boravio na području današnje Albanije.
„Bosna i Hercegovina uopće ne čuva uspomenu na lik i djelo Batona Dezitijatskog. O tome najbolje svjedoči sramotna činjenica da nijedna ulica ne nosi ime posvećeno ovom velikom mučeniku naše zemlje. Razlog ovoga leži zbog vrlo lošega nivoa bosanskohercegovačke državotvorne nacionalne svijesti. A da bi se nešto promijenilo, mora doći do sinergijske djelatnosti i akademske zajednice, i medija i javnosti općenito“, govori Mesihović.
„Za početak, evo neka se pokrene inicijativa da se po Batonu Dezitijatskom nazove neke bitnije ulice u Sarajevu, Zenici, Visokom i Travniku. Neka se urade dokumentarci posvećeni ovom našem heroju, jer je žalosno da se ne sjećamo ili čak odričemo naših predaka. Klasična grčko – rimska civilizacija je osnova moderne civilizacije i velikanima i herojima iz te epohe se ponose kao najvećim nacionalnim vrijednostima i današnji narodi.“
„Albanskoj historiografiji bukvalno na pladnju isporučili smo Batona Dezitijatskog koji nikada u životu nije bio na prostoru današnje Albanije. Činjenica je da su današnji Bosanci i Hercegovci, kao i ostali stanovnici iliroslavenskog prostora, nastali simbiozom Ilira i Slavena, i radi toga nipošto ne smijemo zanemarivati nijednu komponentu našega nasljeđa niti se odricati nijedne skupine naših predaka jer su svi oni utkani u naše biće“, ističe on.

Najstariji tragovi pismenosti

Historičarka Amra Šačić Beća sa Filozofskog fakulteta u Sarajevu ističe da je antičko naslijeđe veoma zanimljivo stranim turistima, kao i Baton Desitijatski. O ovoj historijskoj ličnosti pisali su mnogi istraživači, čak i u romantičarskom narativu što dovoljno govori o njegovoj važnosti.
„Antičko nasljeđe u kontekstu turizma nikada nije niti će prestati biti zanimljivo. Ilirski narodi koji su naseljavali prostor današnje BiH ostavili su najstarije tragove pismenosti u našoj zemlji, prve oblike urbanih naselja, prve serije novca i slično. To su rane, civilizacijske tekovine kakve ne baštine niti puno bogatije i veće države. Sasvim opravdano je tvrditi da bi bilo turistima zanimljivo da vide primjerke novca ili urbanih sredina starih preko dvije hiljade godina“, govori ona.
„Malo je poznat podatak da najstarije književno djelo koje je nastalo na tlu današnje BiH jeste očuvani epigrafski spomenik sa metričkim natpisom iz trećeg stoljeća koji je pronađen u Runićima kod Travnika.  U pitanju je prva sačuvana lirska pjesma čiji je autor romanizirani Ilir koji je poznavao stilske figure karakteristične za radove čuvenih rimskih pjesnika Lukijana i Vergilija. Iako se taj spomenik danas čuva u Zavičajnom muzeju u Travniku turistima ova informacija obično nije dostupna“, nastavlja i dodaje:
„S druge strane, sam lik i djelo Batona Desidijatskog posjetiteljima naše zemlje bi mogao biti izuzetno zanimljiv. Navesti ću samo nekoliko činjenica. Taj čovjek, porijeklom iz srednje Bosne, je uspio motivisati hiljade pokorenih i ugnjetavnih Ilira i Panona da se pobune protiv višestruko brojnijeg neprijatelja. Vjeruje se da taj ustanak motivisao i germanske narode da se pobune protiv Rima pod vodstvom Arminija u čiju čast danas u Njemačkoj postoje spomenici, fudbalski klubovi, književna djela itd.“
„Nažalost, iako je Baton bio vođa ustanika koji su se tri godine uspješno odupirali jednoj od najvećih vojnih invazija poznatih u historiji Zapadnog Balkana on u ovdašnjoj javnosti nema niti približno isti tretman kakav Arminije ima u njemačkom javnom diskursu. Rimski pisac Svetonije, Batonov ustanak poredi sa Hanibalovim prodorom u Italiju. Danas svaki obrazovani čovjek zna za Hanibala, ali za Batona nažalost ne znaju čak ni građani prostora na kojem je rođen.“
Šačić Beća kaže kako o Batonu, kao pozitivnoj historijskoj ličnosti, svjedoče i rimski historičari koji blagonaklono gledaju na njega, pripisujući mu ratničke vrline i optužujući rimske vlasti da su svojom lošom upravom krive za pobunu Ilira.
„Porodična grobnica Batonove porodice, sudeći prema epigrafskim spomenicima, bila je na prostoru današnje Breze. Pored historijskog značaja, taj podatak ima sigurno određeni turistički potencijal koja bi lokalna zajednica mogla iskoristiti. Baton i njegovi Iliri nisu ratovali protiv Rima kada je to carstvo bilo u dekadenciji, oni su ratovali protiv imperije na čijem čelu je bio najveći rimski car August, a njegov pastorak i nasljednik Tiberije je lično koračao bh. šumama i dolinama kako bi pobijedio Batona. Pomalo romantičarski opis Batona koji susrećemo u izvornoj građi i literaturi ima veliki turistički potencijal jer u ljudskoj prirodi jeste da traži heroje i borce za marginalizirane skupine poput Budike, Robina Huda, Ivane Orlenske, Martina Lutera Kinga itd“, objašnjava ona.

Turistički potencijal

Kako kaže naša sagovornica, najveća odgovornost za slabu promociju antičke historije leži na medijima i turističkim zajednicama. Ukoliko javnost i nadležne institucije ne pokazuju interes za razvijanje historijskog turizma, struka je osuđena da informacije koje bi bile zanimljive javnosti prezentira samo u okviru univerzitetskih amfiteatara ili muzeja. U saradnji sa strukom trebalo bi raditi na snimanju igranih i dokumentarnih filmova sa tematikom koja se odnosi na Batona i njegovu ulogu u ratu protiv Rima.
„Baton je historijska ličnost čija važnost nadilazi granice BiH tako da bi u svrhu promocije antičkog nasljeđa Baton Dezidijatski trebao imati svoju statut, trg ili ulicu u Sarajevu, ali i drugim gradovima u dolini rijeke Bosne. Taj dio bh. historije svakako bi trebao naći svoje mjesto u turističkim prospektima u kojima se promoviše historijsko nasljeđe“, smatra Šačić Beća.
„Vjerujem da bi turistima zainteresovanim za kulturno – historijski turizam bilo primamljivo obići rodno mjesto Batona Dezidijatskog, vidjeti arheološke nalaze koji se dovode u vezi sa njegovim narodom – Dezidijatima, posjeti lokacije značajnih bitaka koje su se vodile u periodu 6 – 9 godine itd. Promoviranje Batonovog ustanka u turističke svrhe mogao čak biti i regionalni projekat jer je riječ o jednom historijskom događaju koji je prije više od dvije hiljade godina ujedinio ovaj region. Prilično sam sigurna da bi jedan takav projekat mogao biti finansiran od strane Europske komisije jer Europska unija antičko nasljeđe zapadnobalkanskog prostora posmatra kao nešto oko čega svi narodi imaju pozitivan stav i ne postoje konfliktna pitanja kao u slučaju nekih drugih historijskih razdoblja.“
Bosanskohercegovački muzeji gotovo da nemaju uposlenika iz struke antičke arheologije. Broj stručnjaka iz oblasti antičke historije i arheologije u našim institucijama je zanemariv iako interes mladih naučnika za tu granu nauke je dosta veliki. To je poražavajuća činjenica i zapravo ogledalo je našeg društva, priča Šačić Beća. Nasuprot tome, u regionu postoje čak muzeji specijalizirani za izučavanje antičkog nasljeđa.
„Navesti ću dva primjera: Arheološki muzej Narona u Vidu kod Metkovića i Muzej antičkog stakla u Zadru. Također u susjednim zemljama postoje arheološki parkovi u kojima se posjetitelji mogu upoznati sa ostacima antičkih naselja npr. Arheološki park Carska palata Sirmijuma (Sremska Mitrovica), Arheološki park Viminacium (Stari Kostolac kod Požarevca), Arheološki park Andautonija (Šćitarjevo, Velika Gorica), Arheološki park Simonov zaliv (Izola)…“, ističe sagovornica Al Jazeere.

Poznati glume cara

Dodaje kako u BiH ne postoji niti jedan takav park iako materijala za njihovo formiranje ima više nego dovoljno.
„Mislim da u Hrvatskoj trenutno u različitim naučnim institucijama radi između 50 i 100 stručnjaka koji se isključivo bave antičkim nasljeđem te zemlje. Nažalost, u našoj zemlji ta cifra je deset puna manja. Shodno tome u Hrvatskoj je antičko nasljeđe jako dobro iskorišteno u turističke svrhe. U Splitu i Zadru turisti mogu svake godine prisustvovati rimskim igrama koje grad i Županija organizuju, a što privuče ogroman broj turista.“
Šačić Beća daje primjer angažmana poznatih ličnosti koje na tim igrama glume cara Dioklecijana i njegovu suprugu.
„Takav vid komercijalizacije historijskog nasljeđa u svrhu populacije turizma je sasvim opravdan. Pulska arena i palača cara Dioklecijana neki način su  postala zaštitni znak Hrvatske. U Srbiji se maksimalno u turističke svrhe promoviše činjenica da je na tlu te države rođeno 17 ili 18 rimskih careva. Kada je riječ o Sloveniji navest ću primjer da su Slovenci čitave 2014. godine slavili 2000 godina od osnivanja rimske kolonije Emona čije je administrativno središte bilo na području današnje Ljubljane. Pod pokroviteljstvom države organizovano je mnoštvo dešavanja koja su bila zanimljiva i korisna kako stručnjacima tako i svim zaljubljenicima u historiju“, objašnjava ova historičarka.
„S druge strane, kod nas na primjer 2000 godina od okončanja Batonovog ustanka je prošlo vrlo neprimjetno. Ipak za kraj, da ne bilo sve tako crno izdvojit ću  i nekoliko pozitivnih primjera iz BiH. U Sklenama kod Srebrenice je 2010. godine osnovan Muzej 'Municipium Malvesiatium Skelani – Srebrenica' prvi i jedni za sada specijalizirani muzej za čuvanje antičkog nasljeđa jednog djela bh. teritorija, u ovom slučaju srednjeg Podrinja.  Kao što mu i samo ime kaže muzej je posvećen arheološkim nalazima iz rimske administrativne jedinice Malvesiatium.“
„Arheološko udruženje Paneton je nekoliko godina na Ilidži organiziralo rimske igre, a Udruženje za proučavanje i promoviranje ilirskog naslijeđa, drevnih i klasičnih civilizacija BATHINVS već tri godine organizira cikluse javnih predavanja na temu ilirskog i rimskog nasljeđa u dolini rijeke Batihinus odnosno Bosne. Također Udruženje BATIHNVS je u saradnji sa Filozofskim fakultetom Univerziteta u Sarajevu do sada organizovalo više naučnih skupova i izložbi koji su u fokusu imali isključivo antičko nasljeđe BiH. Nadati se da će država u budućnosti prepoznati važnost antičke prošlosti kao jedne od najvažnijih komponenata kulturnog nasljeđa“, - konstatira Šačić Beća.
Izvor: Al Jazeera

Bošnjaci u drugom svjetskom ratu


Bošnjaci u drugom svjetskom ratu


Pristupanjem Mađarske, Rumunjske i Bugarske Trojnom paktu fašističkih sila te italijanskom okupacijom Albanije, Kraljevina Jugoslavija našla se skoro u potpunom fašističkom okruženju. Podijeljena između Hrvatske i Srbije, BiH je Drugi svjetski rat dočekala u Kraljevini Jugoslaviji. Da bi se osigurala od spoljne opasnosti, vlada Cvetković-Maček potpisala je 25.3.1941. protokol o pristupanju Jugoslavije Trojnom paktu.
Dva dana kasnije je izvršen državni udar i vlada Cvetković-Maček je smijenjena i istovremeno je imenovana nova vlada. U ratnim planovima Generalštaba jugoslavenske kraljevske vojske teritorija BiH je bila predviđena kao pozadinsko područje. Za samo dvanaest dana Aprilskog rata, Kraljevina Jugoslavija je u cjelosti okupirana, a o statusu i uređenju BiH trebalo je da naknadno odluče Njemačka i Italija. Prije nego što je Italija imala vremena da odluči o uređenju BiH, vođa ustaške grupe, Slavko Kvaternik, je proglasio 10.4.1941. Nezavisnu Državu Hrvatsku (NDH), u koju je odmah uključio i BiH. Ustaška vlast u BiH uspostavljena je do jula 1941. godine.
Vrlo bitan dio hrvatske politike bila su nastojanja da se Bošnjaci jednostavno proglase Hrvatima i time im se oduzme njihov identitet. Već 30.4.1941. donijeta je ustaška zakonska odredba o arijevskom rasnom karakteru „pripadnika islamske vjeroispovijesti“ u BiH. Time se Bošnjacima negira i oduzima njihov narodni subjektivitet. To je bio jedan oblik genocida nad Bošnjacima. Ustaška država se nije zadržala na tome, nego je brojne Bošnjake tokom rata i fizički likvidirala. Iako su Bošnjake, krajnje licemjerno u svojoj propagandi nazivali „cvijećem hrvatskog naroda“, ustaše nisu ništa učinile da zaštite Bošnjake od četničkih pokolja.
Osim toga, Bošnjaci su u strukturi NDH bili krajnje zapostavljeni.  Praktično im je bio onemogućen pristup stvarnim polugama državne vlasti. Među 20 ministara u vladi NDH su bila samo dvojica Bošnjaka, među 193 narodna zastupnika bilo je svega 13 Bošnjaka, a među 12 vijećnika Državnog vijeća samo tri Bošnjaka. Jedan od ciljeva politike NDH u BiH bila je želja za ostvarivanjem dominacije nad Srbima. Svoje zločine nad Srbima, Jevrejima i antifašistima ustaše su kukavički pripisivale Bošnjacima. Upečatljivo svjedočanstvo o tome je ostavila njemačka novinarka Ilse Steinhoff. U jednoj svojoj reportaži o stvaranju NDH, ona piše da je u Sarajevu susrela grupu ustaša koji su sa njom razgovarali na „savršenom italijanskom jeziku“, te da joj se osobito svidjelo „što nose fesove“. Pouzdano se zna da 1941. u ustaškoj emigraciji nije bilo ni jednog Bošnjaka. Očigledno je da su ustaše nošenjem muslimanskih znamenja od početka nastojale kompromirati Bošnjake. Veći broj Bošnjaka su, pod vodstvom Maksa Luburića, ustaše svirepo poubijale za vrijeme svoje vlade u Sarajevu.
Najveći dio bošnjačkog građanstva već krajem ljeta 1941. se otvoreno ogradio od ustaške politike masovnog progona i istrebljenja srpskog i jevrejskog stanovništva. Pojedini su bošnjački građani u prvim danima ustaških hapšenja svojim autoritetom i ugledom spašavali Srbe, Jevreje i Rome, ali im to sa suprotne strane nikada nije uzvraćeno. U jesen 1941. brojno bošnjačko stanovništvo, posebno seljaštvo, naročito u istočnoj Bosni, istočnoj Hercegovini i Bosanskoj krajini, je bilo izloženo pljački i masovnim ubistvima od strane šovinistički orijentiranih ustanika, posebno od strane četnika Draže Mihajlovića. Pobijeno je više desetaka hiljada muškaraca, žena i djece, a preživjeli su tražili spas u napuštanju svojih domova.
Prema rezultatima najnovijih istraživanja, u toku Drugog Svjetskog rata, život je izgubilo 103.000 Bošnjaka. U isto vrijeme je osnovan Odbor narodnog spasa u cilju naoružavanja Bošnjaka za odbranu njihovih sela. Odbor narodnog spasa je konstituiran na skupu održanom u Sarajevu 26.8.1942. godine.  Među 48 članova odbora bili su i Edhem Mulabdić, Mehmed Handžić, Kasim Dobrača, Muhamed Pandža, Derviš Korkut. Na čelu odbora je bio profesor Salih Safvet Bašić. U objavi Odbora narodnog spasa se ističe da je njegov zadatak da se bori kako bi se u zemlji uspostavio „red i mir“ kroz „zajedničku suradnju cijelog žiteljstva BiH“. To je značilo, kako je ocijenila Ustaška nadzorna služba, da Odbor narodnog spasa traži „autonomiju Bosne“, te su ustaške vlasti općenito smatrale autonomistički pokret kao najveću unutrašnju opasnost za NDH.
 Njemačka armija je 16. aprila 1941. okupirala Sarajevo, a početkom sljedeće godine upao je u Zemaljski muzej general Johan Fortner i od direktora, Joze Petrovića, poznatog hrvatskog arheologa, zahtijevao da mu se preda Sarajevska hagada. Ta knjiga je trebalo da bude značajan eksponat u praškom Jevrejskom kvartu, gde je zamišljeno da se skupi sve što je moglo da se opljačka u okupiranoj Evropi i da se napravi turistička atrakcija za arijevske posjetioce, pod naslovom Jevrejski grad, karikaturalni muzej jednog istrijebljenog naroda. Tu zamisao Adolfa Hitlera sprovodio je Alfred Rozenberg, ministar Istočnih teritorija. Planirano je da zbirka bude osnov nove naučne discipline Judenforschung ohne Juden (Nauka o jevrejstvu bez Jevreja).
U nacističkoj estetskoj terminologiji postojali su sprecifični izrazi, kao na primjer sifilistička umjetnost, izraz koji je Rozenberg koristio za ekspresionizam. Nacisti su skupili preko trideset hiljada eksponata za tu skarednu ideju, u kojoj bi Sarajevska hagada bila značajan trofej. U takvoj atmosferi okupirane Evrope, Derviš Korkut je riješio da, uz saglasnost Joze Petrovića, spasi Sarajevsku hagadu. Sjećao se scene uništavanja svitaka Tore na sarajevskim ulicama, pa je htio da Hagada izbjegne sličnu sudbinu. Među istraživačima događaja oko skrivanja Hagade postoje razne verzije. Jedni tvrde da su se Petrović i Korkut dogovorili da knjigu sakriju u podrum među ostale knjige. Drugi pretpostavljaju da ju je Korkut eventualno skrivao van Muzeja. U svakom slučaju, Hagada je sačuvana zahvaljujući kustosovoj i direktorovoj odlučnosti i hrabrosti. Odluke su bile zajedničke, ali akcija isključivo Korkutova. Kada je general Fortner tražio direktora Petrovića da mu preda čuvenu knjigu, Korkut je, prevodeći riječi svog pretpostavljenog,  rekao da je knjigu već odnio jedan njemački oficir. General nije došao u posjed Hagade.
U cilju stvaranja etnički čiste teritorije, četnici Draže Mihajlovića izvršili su u tri navrata masovne pokolje nad Bošnjacima. Prvi val je obuhvatao vrijeme od juna 1941. do februara 1941., drugi tokom augusta 1941., dok se treći zbio početkom 1943. Onaj dio bošnjačkog građanstva koji nije prihvatio politiku NDH, smatrao je da se u svim ugroženim područjima Bošnjaci moraju naoružati i sami braniti. Tako je u mnogim krajevima došlo do stvaranja „muslimanske milicije“. To je osobito bio slučaj sa najvećom takvom formacijom „Hadžiefendića legijom“. Odlaskom u „Handžar-diviziju“ koja je bila sastavni dio njemačke oružane sile, značajan broj bosanskih mladića je izbjegao prisilnu regutaciju u ustaške postrojbe. Veliki broj Bošnjaka je stupio u partizanske jedinice, a skoro 50 Bošnjaka je proglašeno narodnim herojima.
Pri raznim partizanskim odredima se formiraju muslimanske čete i bataljoni. Osnovani su Konjički partizanski bataljon, partizanska četa „Mustafa Golubić“, Prozorska partizanska četa, Muslimanska četa Zeničkog NOP. Do masovnog stupanja Bošnjaka u Narodnooslobodilačku vojsku dolazi početkom druge polovine 1943., posebno u Posavini, oko Tuzle i u Bosanskoj krajini. Ovo pokazuje kako su Bošnjaci dali veliki doprinos antifašističkoj borbi. Donešena je odluka da se BiH konstituira kao posebna federalna jedinica u okviru nove demokratske i federativne Jugoslavije, u skladu sa tim, 25. i 26. 11.1943. je održano prvo zasjedanje ZAVNOBIH-a, na kome se najveće političko predstavništvo naroda BiH izjasnilo za federativno uređenje Jugoslavije, u kojoj će BiH biti ravnopravna federalna jedinica, unutar koje će Bošnjaci živjeti u slobodi.
Na drugom zasjedanju AVNOJ-a je konačno ozakonjena odluka o federativnom uređenju. Na drugom zasjedanju ZAVNOBIH-a je donijeta posebna deklaracija o pravima građana BiH, kojom se njenim građanima jamči jednakost i ravnopravnost. Na trećem zasjedanju ZAVNOBIH se konstituirao u Narodnu skupštinu BiH. Proces konstituiranja BiH u tadašnjim uslovima je dovršen donošenjem Ustava NR BiH, 31.12.1946. Time je stvoren državnopravni okvir, koji je Bošnjacima pružao široke mogućnosti za svestran razvitak.
Za Akos.ba piše: Rabija Arifović

Vakufi Bošnjaka u arapskom svijetu: S. Arabija i Irak


Vakufi Bošnjaka u arapskom svijetu: S. Arabija i Irak


Bošnjaci su značajno učestvovali i u javnom životu arapskih zemalja za vrijeme osmanske uprave, ne samo kao beglerbegovi, sandžak-begovi, mutesellimi, kadije, muftije, imami, pisari i drugi službenici, već i kao i vakifi i naziri (nadzornici) vakufa. Nakon dugogodišnjeg istraživanja (2012–2018) i konsultiranja preko 600 bibliografskih izvora, te rada na terenu, došli smo do broja od 19 vakifa koji su uvakufili nekoliko hiljada vakufa širom arapskih zemalja, ne računajući još najmanje jedan kolektivni vakuf. Utvrdili smo postojanje naših vakufa u 7 današnjih država: Sirija, Palestina, Saudijska Arabija, Egipat, Jemen, Irak i Liban. U nekoliko nastavaka Stav donosi pregled bošnjačkih osmanskih vakufa u arapskom svijetu i njihove vakife
Piše: Jusuf DŽAFIĆ
Osmanski period bošnjačke i bosanskohercegovačke historije predstavlja važnu kariku u razvoju nacionalnog i vjerskog identiteta. Taj period naše historije najviše je potcjenjivan i zloupotrebljavan od raznoraznih interesnih grupa. Međutim, ponekad i mi sami, svjesno ili nesvjesno, zanemarujemo taj period. Jedan od načina na koji to radimo jeste usvajanje romantičarskog pogleda na bošnjačku historiju. Problem romantičarskog pristupa historiji vještačko je ograničavanje historijskih tokova, i vremenski i prostorno. Tako, prema romantičarima, vremenski, osmansko doba bošnjačke historije počinje pogubljenjem posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića i rušenjem Bosanskog kraljevstva 1463. godine, a završava austrougarskom okupacijom Bosne 1878. godine. Prostorno, osmanskodobnu bošnjačku historiju romantičari ograničavaju, uglavnom, na teritoriju današnje države Bosne i Hercegovine. Takvom redukcionističkom metodologijom osmanskoj bošnjačkoj historiji čini se “zulum”, jer se time ogroman dio naše historije zapostavlja. Na to upućuju, između ostalih, sljedeće dvije činjenice:
  1. Bosanski krajevi nisu došli pod osmansku vlast odjednom 1463. godine, već postupno, kako u decenijama koje su prethodile toj godini, tako i u decenijama koje su slijedile, u procesu koji je trajao skoro 250 godina. Taj proces započet je zauzimanjem istočnog dijela Sandžaka 1392. godine, a završen je zauzimanjem Bihaća 1592. godine i Velike Kladuše 1633. godine.
  2. Nisu svi Bošnjaci prestali biti dijelom Osmanske države 1878. godine, kada je Austro-Ugarska okupirala Bosnu i Hercegovinu. Naime, bošnjački Sandžak, kao i Kosovo i Makedonija, gdje je živjela značajna bošnjačka populacija, ostali su u osmanskim rukama do Prvog balkanskog rata 1912. godine. Također, veliki broj bošnjačkih emigranata, koji su se u 19. i početkom 20. stoljeća skrasili širom Osmanske države, bježeći pred reperkusijama “antiturskih” (čitaj antiislamskih) politika hrišćanskih balkanskih sila, živio je pod osmanskom vlašću do kraja Prvog svjetskog rata 1918. godine, odnosno do ukidanja Osmanske države 1924. godine.
Pošto je dio Bošnjaka krajem 14. stoljeća došao pod osmansku vlast, već početkom 15. stoljeća imamo Bošnjake koji obavljaju vojno-administrativne funkcije u Osmanskoj državi. U sljedećem, 16. stoljeću Bošnjaci uzimaju veoma aktivno učešće u državničkim poslovima, te se pojavljuju i prvi značajniji osmanski učenjaci iz bošnjačkog naroda. Štaviše, 16. stoljeće ne samo da je zlatno doba Osmanske države općenito već je i zlatno doba osmanskog razdoblja bošnjačke historije, pošto tada Bošnjaci igraju važnu ulogu u osmanskom političkom životu. Da je to uistinu bilo tako, dovoljno je spomenuti da je 10 Bošnjaka u XVI stoljeću provelo čak 67 godina na poziciji velikog vezira. Sama porodica Sokolović dala je u XVI i XVII stoljeću 5 velikih vezira, 6 vezira, te brojne paše i begove. U narednim stoljećima opada politički utjecaj Bošnjaka, da bi u XIX stoljeću skoro iščezao. Na naučnom polju, Bošnjaci su dali najviše u XVII i XVIII stoljeću.
Tajna uspjeha u prvim stoljećima i razlog dugog opstanka Osmanske carevine bili su vakufi –  islamske zadužbine. Vakufe su osnivali svi, od vladara preko državnika, vojnika, učenjaka, trgovaca, pa do običnih ljudi. Manji vakifi uglavnom su uvakufljavali imovinu u svojim rodnim mjestima i mjestima svog boravka, dok su veći vakifi bili ti koju su uvakufljavali nekretnine i pokretnine širom carevine. Pošto su Bošnjaci bili važan faktor u Osmanskoj državi, za očekivati je da su odigrali i važnu ulogu u razvoju razgranate mreže vakufa ne samo u bosanskim već i u drugim osmanskim krajevima.
Osmanska država vladala je većim dijelom arapskih zemalja 300-400 godina. One su uglavnom pripojene u XVI stoljeću: Irak (1514, 1534–1536), Šam (Levant, 1516), Egipat (1517), Arabija (1517), Alžir (1519), Libija (1551) i Tunis (1574). Bošnjaci su odigrali ključnu ulogu u zauzimanju arapskih krajeva, budući da su u istim učestvovali glavni veziri, kapudan-paše (admirali) i brojni drugi janjičari bošnjačkog porijekla, kao i bošnjački spahijski odredi iz bosanskog, hercegovačkog i zvorničkog sandžaka. Tako je pod komandom velikog vezira Ahmed-paše Hercegovića, sina hercega Stjepana Kosače, zauzet sjeverni Irak 1514. godine, pod komandom velikog vezira Haduma Sinan-paše Borovinića, iz plemićke porodice iz Borovinića kod Foče, zauzet Šam i dio Egipta 1516. i 1517. godine, pod komandom velikog vezira Junus-paše zauzet ostatak Egipta i Arabije 1517. godine, pod komandom velikog vezira Ibrahim-paše, za kojeg određeni historičari tvrde da je Bošnjak, ostatak Iraka (1534–1536), dok je pod komandom kapudan-paše Sinan-paše Opukovića, brata velikog vezira Rustem-paše, zauzeta Libija 1551. godine.
Bošnjaci su značajno učestvovali i u javnom životu arapskih zemalja za vrijeme osmanske uprave, ne samo kao beglerbegovi, sandžak-begovi, mutesellimi, kadije, muftije, imami, pisari i drugi službenici, već i kao i vakifi i naziri (nadzornici) vakufa. Nakon dugogodišnjeg istraživanja (2012–2018) i konsultiranja preko 600 bibliografskih izvora, ne računajući “Google” mape; web-stranice uprava za vakufe, stranice općina, gradova i zavoda za zaštitu spomenika kulture; biltene i brošure, te rad na terenu, došli smo do broja od 19 vakifa koji su uvakufili nekoliko hiljada vakufa širom arapskih zemalja, ne računajući još najmanje jedan kolektivni vakuf. Od njih 19: 1 vakif je djelovao na prijelazu iz XV u XVI stoljeće, 9 u XVI stoljeću, 5 na prijelazu iz XVI u XVII stoljeće, 3 u XVII stoljeću, te 1 na prijelazu iz XVIII u XIX stoljeće. Najviše vakifa dala je glasovita porodica Sokolović, čak 9. Skoro svi, tačnije njih 15, djelovali su, djelomično ili u potpunosti, u XVI stoljeću, što ide u prilog našoj ranije izrečenoj tvrdnji da je XVI stoljeće doba zlatno doba osmanske bošnjačke historije. Svi navedeni vakifi bili su državnici, osim 1 vakifa koji je pripadao ulemanskim krugovima. Glede rasprostranjenosti bošnjačkih vakufa u arapskom svijetu, utvrdili smo postojanje naših vakufa u 7 današnjih država: Sirija, Palestina, Saudijska Arabija, Egipat, Jemen, Irak i Liban.
BOŠNJAČKI VAKUFI U SAUDIJSKOJ ARABIJI
Teritorija današnje Saudijske Arabije bila je 401 godinu pod osmanskom upravom (1517–1918). Hidžaz (zapadni dio Saudijske Arabije) je administrativno pripadao ejaletu Habeša i Hidžaza (kasnije vilajet Hidžaz), dok su Nedžd (središnji dio Arabije) i istočni dijelovi Saudijske Arabije bili pod upravom raznih lokalnih emira koji su priznavali vrhovnu osmansku vlast. Naši su ljudi ostavili vakufe u hidžaskim gradovima, tačnije u dva sveta muslimanska mjesta: Meki i Medini. Znamo za najmanje 3 Bošnjaka koji su podigli vakufe u Meki i Medini: Ibrahim-paša Požeganin, Damat Rustem-paša Opuković i Tavil Mehmed-paša Sokolović. Sva trojica bili su veliki veziri kada su zaviještali svoje vakufe, što i ne treba čuditi, jer su većinu osmanskih vakufa u ova dva sveta mjesta sagradili sultani i veliki veziri. Naime, Osmanska država je gradnjom sultanskih i velikovezirskih vakufa u Meki i Medini htjela potcrtati značaj tih dvaju svetih mjesta za Osmanlije, ali i potaknuti njihov ekonomski razvoj. Kao i većina osmanskih građevina, vakufi naših Bošnjaka više ne postoje. Oni su ustupili mjesto ne samo novim dijelovima dvaju harema (Kabe i Poslanikove džamije) već i hotelima, tržnim centrima i sl.
Ibrahim-paša Požeganin (1493–1536) podigao je svoju džamiju u Meki. Jedan je od najmoćnijih osmanskih državnika u povijesti. Rođen je negdje na Balkanu. Određeni historičari smatraju da je bio porijeklom Bošnjak iz Slavonske Požege. Došao je u Istanbul u okviru obrazovnog sistema deviširme. Stoga je nauke završio u osmanskom dvorskom univerzitetu Enderun. Od mladih dana se sprijateljio sa svojim vršnjakom, budućim sultanom Sulejmanom Kanunijem. Bio je veliki vezir 13 godina (1523–1536) za vrijeme vladavine svog prijatelja Sulejmana. Pogubljen je zbog razmirica oko vlasti sa sultanom Sulejmanom. Imao je vakufe u 5 današnjih država: Saudijska Arabija, Egipat, Turska, Grčka i Bugarska. Tavil Mehmed-paša Sokolović, među Bošnjacima, ostavio je najviše vakufa u Arabiji, kako u Meki, tako i u Medini. Njegovi vakufi u Meki sastojali su se od džamije, hamama, imareta, bolnice i drugih vakufa, dok su njegove vakufe u Medini sačinjavali: medresa, hamam, imaret i drugi vakufi. U Medini je svoje vakufe imao i Damat Rustem-paša Opuković, o kojima imamo vrlo malo podataka.
BOŠNJAČKI VAKUFI U IRAKU
Irak je za vrijeme osmanske vladavine pripadao teritoriji nekoliko ejaleta: Bagdad, Basra, Mosul, Šehrizor, ali i ejaletima Rekka i Dijabekir. Najmanje dvojica Bošnjaka ostavili su svoje vakufe u Iraku: Gazi Hasan-paša Sokolović Vezirović i Silahdar Kiz Husejn-paša Stočanin Hercegovac (Hersekli) Šarić. Obojica su podigli svoje vakufe u iračkoj prijestolnici Bagdadu.
Gazi Hasan-paša Vezirović Sokolović (?–1604) sin je velikog vezira Tavila Mehmed-paše Sokolovića. Bio je, između ostalog (hronološki): prvi put sandžak-beg Bosne (1561–1562), prvi put valija Dijarbekira (1570–1571), drugi put sandžak-beg Bosne (1571–1572), prvi put valija Halepa (1572–1573), drugi put valija Dijarbekira (1573–1576), prvi put valija Erzuruma (1576–1577), prvi put valija Damaska (1577–1581), drugi put valija Damaska (1583–1584), drugi put valija Halepa (1584–1585), drugi put valija Erzuruma (1585–1588), treći put valija Damaska (1588–1589), valija Anadolije (1589–1590), četvrti put valija Damaska (1590–1591), valija Temišvara (1591), prvi put valija Rumelije (1591–1593), valija Budima (1593–1594), peti put valija Damaska (1594), drugi put valija Rumelije (1594–1598) te valija Bagdada (1598–1604). Postao je peti vezir 1595. godine. Određen je 1604. godine za serdara da uguši dželalijsku (alevijsku) pobunu u Tokatu (centralna Anadolija). Poginuo je u borbi s pobunjenicima. Ostavio je vakufe u Turskoj i Iraku. Tako je u Bagdadu podigao džamiju i rivak dok je bio bagdadski valija (1598–1604).
Silahdar Kiz Husejn-paša Stočanin Šarić (1598/9–1687), kako mu i nadimak kaže, porijeklom je iz Stoca. Poznat je i kao Damad Husejn-paša. Otac je Damad Ibrahim-paše. Došao je u Istanbul u okviru obrazovnog sistema deviširme za vrijeme sultana Murata IV (1623–1640). Stoga je nauke završio u osmanskom dvorskom univerzitetu Enderun. Prvo je bio berberbaša. Kasnije je 1664. godine postao sultanski silahdar-aga. Poslije je bio: valija Halepa (1669–1671), prvi put valija Erzuruma (1671), valija Bagdada (1671–1674), drugi put valija Erzuruma (1674), prvi put valija Dijabekira (1674), prvi put valija Basre (1674–1676), drugi put valija Dijarbekira (1676–1677), drugi put valija Basre (1677–1681), anadolski mufettiš (inspektor) (1681–1683), treći put valija Erzuruma (1683–1686), valija Temišvara (1686), treći put valija Dijarbekira (1686), te na kraju 1687. godine muhafiz tvrđave Bogaz Hisar sjeverno od Istanbula (danas dio Istanbula). U Stocu je podigao hamam i musafirhanu (poznata kao Šarića han, nedavno je obnovljena). Za izdržavanje musafirhane uvakufio je 10 dućana oko nje, te mlinice, stupe, voćnjake kajsija, breskvi i grožđa i druge vakufe u Stocu. Smatra se jednim od najvećih i najzaslužnijih vakifa Stoca.
Silahdar Husejn-paša podigao je u Bagdadu džamiju i medresu, te kanal za navodnjavanje. Vakufnama njegovih bagdadskih vakufa sačuvana je i potječe iz 1673. godine. Danas je kompleks u vrlo ruševnom stanju zbog nemara organa vlasti. U džamiji se više ne klanja bešvakat (pet dnevnih namaza). Džamijski su zidovi urušeni. Jedino je munara ostala uspravna. Medresa odavno više ne radi. Učionice i druge prostorije medrese isto su tako u ruševinama. Od medrese je ostalo svega nekoliko internatskih soba u kojima su obitavali učenici. Jedna od tih soba pretvorena je u mesdžid, gdje se danas klanja samo podne-namaz, na kojem ne bude više od 15-ak džematlija. (Nastavlja se)

Kako je napoznatiji han u Sarajevu dobio ime?


Kako je napoznatiji han u Sarajevu dobio ime?









Bogatstva Šeher Sarajeva su brojna, počevši od građevina, priča i pjesama pa do junaka, te ga to čini gradom koji ima dušu. Ostadoše zabilježene legende o ljudima Sarajeva, koji na ovaj ili pak onaj način ostaviše traga u historiji ovog grada, a jedna od legendi je dakako i ona o braći Morić.
Porodica Morić je jedna od najstarijih sarajevskih porodica, a prvo pominjanje ove porodice se veže za 1722. Godine u fermanu upućenom bosanskom beglerbegu i sarajevskom kadiji. Godine 1757., braća Mehmed i Ibrahim biše pogubljeni zbog učešća u oružanim sukobima i pobune protiv aktuelne vlasti.
Legenda kaže da je njihovu majku Aminu posjetio brat, i da je tom prilikom na Ibrahimov vrat stavio gajtan, a Aliji udario šamar, a na njeno pitanje šta radi, donio joj je vode s Toplika. Ovo je Amini protumačeno da će njena dva sina biti pogubljena, a da će sin Alija umrijeti mlad, te da će ona vodu piti kako bi ublažila tugu. Ibrahim i Mehmed su se bavili trgovinom, ali sa početkom nemira i pobuna u Bosni, direktno učestvuju u sukobima.
Bila je to pobuna građana protiv bosanskog beglerbega, a prema predaji porodice Morića i Halilbašića su bili u zavadi. Mula Mustafa Bašeskija je o tom vremenu zapisao: „U tom vremenu nije se poštivao ni paša, ni zapovjednik, ni kadija, čak ni ulema, no su se ajani i bašeskije stlano miješali u upravne poslove, tobože da štite narod od pašinskih nasilja, i da ne daju pristupa mubaširima, te su po svoj Bosni uvrstili malo i veliko, kao i neke serhadije, dapače i neke kapetane u jeničare i pod imenom jagmurluk akče sakupili u narodu silu novca.“
Sarajlije, kojima su dojadili nemiri i kako bi stali u kraj tzv. anarhistima, hapse i u tvrđavu zatvaraju učesnike pobune, a među njima su se našla i braća Morić. Predanje kaže da su uhvaćeni u Bakr-babinoj džamiji, da su vezani u lance i tako provedeni kroz Čaršiju, na kraju su i pogubljeni, a njihova junačka imena biše opjevana u brojnim narodnim pjesmama.
Neki kažu da je njihova majka preživjela nemila dešavanja, ali da je sedam dana bila odvojena od svih odbijajući hranu i piće. Historičar Hamdija Kreševljaković je zabilježio kako se njihova porodična kuća nalazila na Alifakovcu, a da je Aminin unuk učestvovao u Dubičkom ratu, te da je bio i zakupnik hana koji je i danas poznat kao Morića han, a zbog činjenice da je skriven u srcu Baščaršije, poznat je u cijeloj zemlji. Sjećanje na braću Morić dugo živi u Sarajevu, te mnogi to doba nazivaju kao „doba Morića“ ili kao „vrijeme u kome su se Morići bunili“.
Na zidu Hadžijske džamije na Alifakovcu piše: „Braći Morića, hadži Mehmedu i Ibrahimagi, puhnuo je iznenada smrtni i gorki vjetar te obojicu usmrtio začas. Ostaviše majku punu žalosti, a njima neka Bog učini milost. S jednim uzdahom napisa se datum. Njima bi vječna pogibija 1170.“
Za Akos.ba: Rabija Arifović

Znamo li i učimo li uopšte o Srebrenici o tome šta je sve značila kroz historiju






Prvi spomen Srebrenice, odnosno antičke Domavije, imamo iz vremena vladavine rimskog cara Makrina, kada se 217. ili 218. godine spominje prokurator Valerije Super koji je mnogo doprinio izgradnji i renoviranju Domavije. Valerije Super je obnovio gradsku tržnicu koja je nastradala u požaru, koji je u to vrijeme bio vrlo česta pojava. Naravno, rimska Domavija (današnja Srebrenica) se spominje i na kasnijim epigrafskim spomenicima tokom III stoljeća. Vrijedi napomenuti da je Domavija tokom III stoljeća doživjela svoj vrhunac u razvoju, kako u ekonomskom tako i administrativno-pravnom, s obzirom da je u periodu između 232/233 – 253. godine ona dostigla najviši stepen u svome razvoju, odnosno rang kolonije (coloniae). Historičar dr. Edin Veletovac ističe da se bez ikakve zadrške s pravom može reći da je Domavija bila najvažniji rimski centar u unutrašnjosti provincije Dalmacije ili, ako bismo to mogli prenijeti u okvire modernih granica, najvažniji rimski urbani centar koji se nalazio na prostoru današnje Bosne i Hercegovine.

Bogata nalazišta srebra

„Prilikom iskopavanja na prostoru Domavije pronađeni su ostaci termi, kurije, vodovoda, foruma, dakle sve ono što je jedan od važnijih rimskih gradova morao imati. Srebrenica je u antičko, odnosno rimsko doba, bila čuvena, po prije svega, vrlo bogatim nalazištima srebra, a zatim i olova, cinka te bakra, što je podatak koji se nerijetko izostavlja kada se govori o ovom području u rimsko doba. Najveća eksploatacija se odvijala od druge polovine II stoljeća pa sve do početka IV stoljeća. Domavija je zbog svoje važnosti bila administrativni i upravni centar, prvo rudnika srebra u provinciji Dalmaciji, a tokom jednog perioda je postala i središte objedinjenih rudnika za sve rudnike metala, ne samo u provinciji Dalmaciji, već i u Panoniji. Kako Rimsko carstvo nepovratno gubi snagu i slabi, tako se i rudarska aktivnost srazmjerno tome smanjuje te sve više svodi na lokalne potrebe domaćeg stanovništva. Moguće je da je rudarstvo na ovom teritoriju kratkotrajno oživljeno za vrijeme ostrogotske vladavine, koja je trajala nešto manje od pedesetak godina, kada provincija Dalmacija ponovo proživljava jedan period stabilnosti i prosperiteta“, kaže Veletovac.
Ono po čemu je Srebrenica bila poznata još od najranijih spomena je, svakako, rudarska djelatnost, ali i multikulturalnost. Kako kaže Veletovac, područje Srebrenice je naseljavano stanovnicima iz različitih krajeva Rimskog carstava
„Dolaskom Avara i slavenskih naroda rudarska djelatnost na ovom prostoru zamire. Prema podacima koje iznosi inžinjer Mehmed Ramović u svojim radovima, smatra se da je tokom rimske uprave i srednjeg vijeka u okolini Srebrenice izvađeno oko 800 000 tona rude, od čega na trosku otpada oko 250 000 tona. Od ukupne količine tog materijala, tokom ova dva perioda proizvedeno je oko 50 000 tona olova i 120 tona srebra što zaista predstavlja respektabilan konačni rezultat. Domavija (Srebrenica) se u rimsko doba, na osnovu epigrafskih spomenika, s pravom može nazvati pravim multikulturalnim gradom. Na osnovu ovih spomenika jasno se može vidjeti da stanovništvo koje je živjelo u njemu potječe iz različitih krajeva Rimskog carstva. Tako su se tu, osim lokalnog stanovništva, naselile i grupe ljudi koje su došle s prostora Bliskog istoka, Grčke, Italije itd. Naravno, nisu svi tu bili s istim razlogom. Među njima se mogu raspoznati vojnici, administrativni dužnosnici, trgovci, zanatlije, kao i različiti drugi stručnjaci koji su ovo područje u ekonomskom pogledu učinili veoma naprednim. Na prostoru rimske Domavije, današnje Srebrenice, u antičko doba je živio ilirski narod Dindara. Taj narod je prema rimskim normama brojao 33 dekurije (ovaj fakat odnosi se na podatke koje pruža Plinije Stariji, dakle prve decenije rimske uprave), što bi u današnjim brojkama činilo oko 8000 ljudi. Dindari nisu zauzimali samo prostor Domavije (Srebrenice), već generalno mnogo šire područje, koje se u današnjem smislu poklapa sa prostorom srednjeg Podrinja“, ističe Veletovac.

Svijetli primjer muzeologije u BiH

Kako kaže, na prostoru današnjih Skelana u Srebrenici, nalazi se jedan od svijetlih primjera muzeologije u Bosni i Hercegovini. Iako naravno ni u Muzeju „Rimski municipijum (Municipium Malvesiatium – Skelani, Srebrenica)“ nije sve baš idealno, vrijedi istaći trud uposlenika koji rade na promociji ove ustanove, ali i generalno antičke historije tog kraja. Također, ono što Veletovac ističe je turistički potencijal Srebrenice.
„Osobe koje posjete ovaj muzej sigurno neće ostati razočarani viđenim. Srebrenica ima veliki turistički potencijal, barem kada je u pitanju antička historija, ali potrebno je uložiti mnogo više truda u njenu promociju, što se nažalost ne radi ni približno dovoljno od strane najviših instanci ove države, zaduženih za razvoj turizma. Veliki problem predstavlja i zastarjela infrastruktura koja u mnogome otežava obilazak postojećih znamenitosti, atraktivnih arheoloških lokaliteta, kulturnih institucija itd. To pogotovo vrijedi za krajeve koji su udaljeni i po nekoliko sati puta od urbanih centara u Bosni i Hercegovini, pa tako turisti koji dođu u našu državu ne žele da gube vrijeme na dodatna zamorna putovanja“, govori Veletovac.
Da Srebrenica ima veliki turistički potencijal svjedoči njena bogata srednjovjekovna historija. Srebrenica se u srednjovjekovnim izvorima prvi put pojavljuje tek od sredine XIV stoljeća, a prvi dokument u kojem se spominje datira iz 1352. godine, pred sami kraj vladavine bosanskog bana Stjepana II Kotromanića. Historičar dr. Enes Dedić ističe da se sve do prve decenije XV stoljeća Srebrenica nalazila u apsolutnoj vlasti bosanskih banova i kraljeva, da bi od 1405. godine, prema feudalnom ustrojstvu bosanske države, ovim mjestom upravljao bosanski vlastelin Hrvoje Vukčić Hrvatinić. Upravo je Hrvoje, zbog raspleta širih političkih gibanja na ovim prostorima, bio prinuđen da Srebrenicu 1410. godine preda na upravu ugarskom kralju Sigismundu Luksemburškom.
„Bosanski vladarski dvor i vlastela su brzo reagovali i izveli jedan oružani napad na ovo mjesto. Ugarski vladar je Srebrenicu, po svemu sudeći, već naredne godine predao na upravu svom vjernom vazalu, srpskom despotu Sefanu Lazareviću. Bosanski vladari i vlastela nikada nisu prihvatili poklanjanje Srebrenice srpskom despotu te su se neposredno, nakon ovog ustupka kralja Sigismunda, pripremali na vojne napade. Time je kreiran kamen spoticanja između bosanske i srpske države sve do njenog pada pod osmansku vlast 1459. godine. U ovom periodu vođeno je više ratnih sukoba oko ovog iznimnog značajnog i bogatog mjesta, a  u pojedinim periodima Srebrenicom su zajedno upravljali i bosanski i srpski vladari. U suštini radilo se bici za prevlast nad srebreničkim rudnicima koji su vladaru donosi iznimno velike prihode“, kaže Dedić.

Uspomena na ulogu rudara Sasa

Kao i u antičko doba, najvažniji produkt srebreničkih rudnika bilo je srebro, pa je po bogatstvu ovog plemenitog metala u rudokopima  Srebrenica i dobila ime. Sačuvani su jasni pokazatelji koji govore o dolasku stranaca u Srebrenicu, već od sredine XIV stoljeća. Sasvim je izvjesno da je ponovno aktiviranje rudnika srebra, do kojeg je došlo vjerovatno već početkom XIV stoljeća, bilo izuzetno primamljivo za strane zanatlije, trgovce i općenito poslovne ljude. Kako kaže Dedić, veliki značaj i ulogu u ranoj fazi razvitka bosanskog rudarstva imali su poznati rudari Sasi.
„Na prisustvo i ulogu Sasa sačuvana je uspomena u njihovom imenu, pored naziva lokaliteta iz njemačke rudarske terminologije, kao i drugim terminima njemačkog porijekla. Pored toga, o Sasima u Srebrenici i Bosni govore i onovremeni dokumenti koji su sačuvani u Državnom arhivu u Dubrovniku. Rudarsko naselje u Srebrenici nastalo je na način svojstven i ostalim rudnicima. Uz rudarske jame, pored rudara Sasa, okupljaju se i trgovci privučeni izgledima za dobru zaradu. Pored Sasa u Srebrenicu se najkasnije od sredine XIV stoljeća doseljavaju Dubrovčani, kao trgovci, zanatlije ili zakupci rudarskih okana. Oni čak tu sklapaju i trgovačka društva radi zajedničkih poslova. Pored trgovine Dubrovčani učestalo u zakup od bosanskog vladara uzimaju srebreničku carinu i to već od 1368. godine. Zbog vrlo unosne zarade koju su ostvarivali u Srebrenici, Dubrovčani su nastojali održavati dobre odnose s bosanskim vladarima i s vlastelom koja se isticala u Srednjem Podrinju, poput porodica Zlatonosovića i Dinjičića. Povoljne uslove za trgovinu i angažman u rudarskoj djelatnosti dodatno je podstaklo okupljanje Dubrovčana u Srebrenici, a time i razvoj snažnije dubrovačke naseobine, što je istovremeno doprinijelo razvoju kompletnog grada. Brojni Dubrovčani, ali i drugi stranci, su u Srebrenici ostajali cijeli život, tamo su kupovali kuće, ženili se i umirali ostavljajući testamentom svoj imetak tamošnjim vjerskim objektima i bližnjim srodnicima“, napominje Dedić.
Ekonomski razvoj Srebrenice omogućio je brojnim domaćim ljudima, Bošnjanima, da se počnu baviti trgovinom i zanatstvom, a mnogi od njih su stekli ugled i bogatstvo do te mjere da su ispunili uslove za prijem u dubrovačko građanstvo. Po svemu sudeći u Srebrenici je od druge polovine XIV stoljeća bila smještena kovnica novca bosanskih vladara. Ostalo je zabilježeno postojanje srebreničkih groševa koji se spominju u jednom dokumentu iz 1387. godine. Sve su ovo definitivno činjenice koje idu u prilog konstataciji da Srebrenica može ponuditi turistima mnoge zanimljivosti.
„O velikom razvoju Srebrenice u XV stoljeću govori i podatak da  je i u susjednim zemljama bilo izuzetno cijenjeno i poštovano ukrašavanje odjeće po srebreničkoj modi poznato u latinskom izrazu „ad modum de Srebreniza“. Prema sačuvanim izvornim pokazateljima u Srebrenici je u srednjem vijeku, odnosno u XIV i XV stoljeću, zabilježn veliki broj zanatlija. Posebno se učestalo javljaju zanati poput kovača, zlatara, kovničara, krojača, krznara, mesara, pekara, obućara, svjećara, klobučara, pojasara, tkača, mačara, zidara i klesara. U  Srebrenici je u srednjem vijeku bilo i ljekara, računovođa, pisara, glumaca, frulaša, brijača, gostioničara, kurira, legatora, sluga, nosača, brodara, težaka te vjerskih lica", konstatira na kraju Dedić.
Izvor: Al Jazeera