Thursday, August 23, 2018

Dubrovačke kolonije u srednjovjekovnoj Bosni




Dubrovačka djelatnost u Bosni nije se ograničavala samo na to da pojedinačno ili zajednički odlaze povremeno u Bosnu i obavljaju svoje trgovačke poslove. Neki od njih su se zbog svojih poslova vezali za neki trg ili rudnik, tako da su se na njemu zadržavali duže ili kraći vremenski period. Okupljanja Dubrovčana na jednom mjestu postepeno su dovela do osnivanja dubrovačkih naselja u Bosni.
Već u drugoj polovini XIV stoljeća u Srebrenici se razvila jaka dubrovačka kolonija. Značaj ove kolonije ogleda se i u tome što je Dubrovnik postavljao u Srebrenici stalnog konzula, koji je bio stariješina kolonije, te obavljao niz poslova. Stalni konzul se također nalazio i u Drijevima. U XV stoljeću situacija se izmijenila. Priliv Dubrovčana bio je sve veći, tako da je formiranje dubrovačkih kolonija uzelo puni zamah. Pošto se Dubrovčani ne nalaze samo u prolazu na određenom trgu ili u rudniku, već borave duže vrijeme, javila se potreba za imenovanje sudskih kolegija koji su sa konzulom na čelu imali sudsku vlast nad članovima kolonije.

Počeci i razvoj dubrovačkih kolonija

Visoko je bilo bosanski trg na kome je najranije došlo do formiranja duborvačke kolonije. Tu se Dubrovčani javljaju od 1382. godine, ali povremeno i u malom broju. Kao početak stvaranja ove dubrovačke kolonije treba uzeti godinu 1412., jer se od tada Dubrovčani nalaze u Visokom u sve većem broju. Međutim, dubrovačka kolonija u Visokom nije bila dugog vijeka, već od 1431. došlo je do njenog opadanja, a nakon nekoliko godina i do izumiranja ove kolonije.
Proces nestanka dubrovačke kolonije u Visokom je veoma zanimljiv, jer je veliki broj njenih članova prešao u druga mjesta srednjovjekovne Bosne, a najviše njih u Fojnicu. Bilo je više razloga koji su uzrokovali ovu pojavu. Glavni od njih je postojanje bogatih rudnika srebra u okolini Fojnice, koji su privlačili dubrovačke trgovce. Svakako su i upadi Osmanlija u srednju Bosnu doprinijeli da Visoko izgubi značaj trgovačkog mjesta.
Uporedo sa odumiranjem duborvačkog naselja u Visokom, došlo je do osnivanja kolonije uz fojnički rudnik. Od 1430. godine počinje razvoj dubrovačke kolonije u Fojnici, kada je prvi put zabilježeno djelovanje dubrovačkog suda. Od tog vremena raste broj Dubrovčana u Fojnici, te zbog toga dolazi i do potrebe za postavljanjem sudija i konzula, koji bi rješavali nastale nesuglasice među dubrovačkim građanima u Fojnici.  Na osnovu sačuvanih podataka može se pratiti razvoj dubrovačke kolonije u Fojnici sve do 1450. godine, kada dolazi do zastoja.
Teška vanjskopolitička situacija se odrazila na stanje u privredi na cjelokupnoj teritoriji bosanske države, pa je tako dovela do stagnacije i u Fojnici. Mada je od sredine XV stoljeća došlo do opadanja i smanjenja dubrovačke kolonije u Fojnici, ona se održala sve do političkog sloma Bosanskog kraljevstva 1463. godine. U period između 1430. i 1463. godiune dubrovačka kolonija u Fojnici je imala 365 članova. Među njima je 44 Dubrovčana živjelo u Fojnici duži vremenski period.
Osim toga utvrđeno je da je u Fojnici živio i radio 31 Dubrovčanin neprekidno duži vremenski rok, čak i preko 30 godina. Stoga nije iznenađujuća pojava da su neki u Fojnici ostali sve do svoje smrti, o čemu nam svjedoče njihovi testamenti.
U Kreševu se tek od 1434. godine primjećuje veći broj Dubrovčana. Većina njih se kraće vrijeme zadržavala u Kreševu, a samo dio njih je tu boravio nekoliko godina. Interesantno je da od 15 Dubrovčana koji duže vremena borave u Kreševu, njih 12 su istovremeno članovi kolonije u Fojnici. Stoga je boravak Dubrovčana u Kreševu bio privremenog karaktera, zapravo kraća ili duža posjeta rudniku u blizini Fojnice, radi obavljanja trgovačke djelatnosti.
Među trgovima istočne Bosne dubrovačke kolonije su bile formirane samo u Foči i Borču. U Foči je već od 1402. godine bilo Dubrovčana, ali se tek od 1422. godine javljaju u većem broju, a tu godinu možemo uzeti kao početnu godinu formiranja kolonije. Njen se razvoj može pratiti do 1448. godine, kada ona naglo iščezava. U istočnoj Bosni Dubrovčani se još mogu naći u Borču. Tu borave od 1423. godine. Međutim, podaci o sudskim komisijama su zabilježeni tek 1438. godine. Nakon toga rastao je broj Dubrovčana na ovom trgu, te se njihovo prisustvo može pratiti sve do 1450. godine. Zamiranje dubrovačkih kolonija počelo je oko 1450. godine. Tokom vremena broj Dubrovčana se smanjivao, a glavni razlog tome je sve veća opasnost Osmanlija, koji su u to vrijeme počeli sticati uporišta na području Bosne.

Trgovačka politika moćnog herceg Stjepana




Dubrovčani su u svojim rukama držali svu posredničku trgovinu između balkanskog zaleđa i mora, te su na taj način stekli veliko bogatstvo. Herceg Stjepan je želio da od Dubrovčana preuzme trgovinu u svoje ruke, pa je u tom pravcu poduzeo nekoliko mjera. Pored navedenih privrednih mjera herceg je otvorio trg soli u Sutorini. To je izazvalo velike proteste Dubrovčana, a posebno ih je pogodila hercegova zabrana njegovim podanicima da kupuju so u Dubrovniku.
Osim Dubrovčana, ovim hercegovim postupkom nezadovoljni su bili i Mlečani i Kotorani. Herceg se žalio na Dubrovčane da mu ne čine čast, da govore o njemu loše na stranim dvorovima, da svakog dana zatvaraju nekog od njegovih podanika i druga. Sa druge strane i Dubrovčani su se žalili na hercega zbog pljačkaških upada njegovih ljudi, zabrana prolaska dubrovačkim trgovcima kroz njegovu zemlju i uvođenja novih carina. Najviše im je smetalo što je sagradio fabriku tkanina sa namjerom da potisne dubrovačke proizvode.
Neki bosanskih velikaši nisu bili zadovoljni visinom svojih prihoda, pa su se na razne načine nastojali potruditi da ih uvećaju. Tako je herceg Stjepan težio da u Novom formira moćan privredni centar. Tu je osnovao tkačku manufakturu, koju je do tada imao samo Dubrovnik od svih primorskih gradova na istočnom Jadranu. Novska tkaonica je u proljeće 1449. godine počela sa radom. Protiv ove tkaonice glasno su protestovali Dubrovčani. Sa namjerom da pokrene privrednu djelatnost u Novom, herceg je prije svega morao poduzeti mjere za uvećanje broja stanovnika. Da bi privukao susjedno stanovništvo, herceg je nudio razne povlastice: visoke zarade, zajmove, privilegije, pomoć pri izgradnji kuća i oslobođenje od dažbina na nekoliko godina. Navedene mjere nisu donijele željene rezultate, pa je herceg bio prinuđen poduzeti nove mjere. Objavio je da doseljenici neće biti proganjani zbog dugova, štaviše i ljudi koji su počinili krađu mogu se slobodno kretati u Novom.
Ova posljednja mjera bila je efikasna, jer se doselio veliki broj Dubrovčana i Kotorana. Zbog toga su se stanovnici Kotora sa pravom plašili da će Novi prerasti u veliki grad i ugroziti Kotor. Hercegova namjera da od Novog stvori moćan privredni centar nailazila je na određene teškoće. Doseljenici u Novom nisu imali velikog kapitala, pa se sam herceg morao brinuti oko nabavke vune i pribora za bojenje. U tome je imao velikih problema, jer je predstavljao konkurenciju Dubrovčanima i Mlečanima, pa su mu oni otežavali nabavku sirovina. Zato ej herceg morao nabavljati vunu na drugim mjestima, prije svega u južnoj Italiji na teritoriji kralja Alfonsa.
Osim tkaonice, herceg je ogranizovao i proizvodnju oružja. Proizvodnja je bila organizovana tako što je herceg davao zajmove zanatlijama bez kamate na više godina. Svu proizvodenu robu herceg Stjepan je unaprijed otkupljivao po dogovorenoj cijeni. Bez obzira što su Dubrovčani i Mlečani pravili hercegu probleme, radionica tkanina u Novom je nastavila sa radom i opstala sve do 1463. godine i političkog sloma Bosanskog kraljevstva.
Herceg Stjepan je uvođenjem privrednih mjera izazvao oštre reakcije Dubrovčana, jer je duboko zadirao u njihove interese, pa su oni energično protestovali i tražili da ukine navedene mjere i vrati stanje kakvo je bilo. Herceg je taktizirao sa Dubrovčanima, neku mjeru bi ukinuo, pa je opet uveo, malo popustio pa opet zatezao, ali nije pomišljao da odustane od privredne reforme, već je ostao dosljedan svom planu da izgradi Novi u regionalni privredni centar. Dubrovčani su shvatili da ga neće tako lahko odvratiti od njegove namjere, pa su odlučili da provedu radikalne mjere protiv hercega, pa su polovinom jula 1450. godine potpuno zabranili djelovanje svojim trgovcima na hercegovoj zemlji.
Dubrovačka blokada je u znatnoj mjeri poljuljala hercegovu privrednu djelatnost, jer među svojim podanicima nije imao dovoljno sposobne trgovce koji bi zamijenili dubrovačko posredništvo u trgovini, pa je u više navrata pokušao privoliti Dubrovčane da ukinu zabranu trgovine na njegovoj teritoriji. Hercegovi postupci su neminovno doveli do otvorenog sukoba sa Dubrovnikom koji je trajao od 1451. do 1454. godine. Mada njegov poduhvat nije imao dalekosežnije posljedice, bitno je istaći da predstavlja najveći poduhvat u ekonomskoj historiji srednjovjekovne bosanske države.

Berlinski kongres 140 godina poslije: Velesile odvojile Sandžak od Bosne




Za stanovnike Bosne i Hercegovine Velika istočna kriza i Berlinski kongres donijeli su pravi prevrat u njihovim životima. Godine 1878. Bošnjaci nisu imali svoju formalnu organizaciju u koju bi se udružili. Svoju političku organizaciju stvorili su tek nakon dolaska austrougarske vlasti na prostore Bosne i Hercegovine. Dolazak austrougarskog režima dovodi do velikih promjena na koje se domaće stanovništvo moralo priviknuti.
Austrougarska politika uređenja, konzervativna kakva je bila po prirodi, prodirala je u sva područja društva. Mnogi stanovnici Bosne i Hercegovine odupirali su se austrougarskim inovacijama, kako oružanim putem, tako i javnim protestima.
Na Berlinskom kongresu, koji je održan u junu prije tačno 140 godina, donesene su odluke o prekrajanju karte Balkana, što je uspostavilo novi politički poredak koji je potrajao sve do Prvog svjetskog rata. Pravo Austro-Ugarske da uvede svoju upravu u Bosni i Hercegovini, bilo je njen glavni dobitak u potencijalnom utjecaju na Balkanu. Odluke Berlinskog kongresa bile su takve da su, prvi put u njenoj historiji, Austro-Ugarskoj dodijeli koloniju da njome upravlja.
Upravo o ovom veoma važnom događaju u historiji balkanskih naroda, razgovarali smo s historičarem Sedadom Bešlijom, sa Instituta za historiju u Sarajevu.
Ovih dana obilježava se 140 godina od Berlinskog kongresa koji je u velikoj mjeri promijenio sudbinu Balkana. Gledajući s ove distance, da li su odluke s kongresa bile pozitivne ili negativne po balkanske narode?
– Berlinski kongres predstavlja diplomatski skup sa možda najdalekosežnijim posljedicama po modernu povijest čovječanstva, imajući u vidu da je predstavljao svojevrstan uvod u kraj nadnacionalnih, multietničkih i multikulturnih velikih državnih organizacija i zajednica, carstava, imperija kakve su svijetom vladale sve do kraja Prvog svjetskog rata. Sve što će kasnije nastati, bilo je bitno drugačije u odnosu na stari svijet. Kongres je bio uvod i u nove zaplete, poput Balkanskih ratova i Prvog svjetskog rata. To je vrijeme kada konačno „nacionalno“ postaje paradigma za sve buduće političke odnose u svijetu. Na kongresu su tadašnje velike sile (Njemačka, Austro-Ugarska, Rusija, Francuska, Velika Britanija, Italija i Osmanska država) iscrtale novu kartu svijeta, a Balkansko poluostrvo je postalo jedno od ključnih tačaka sporenja među velikima. Za neke narode na Balkanu, svakako, su odluke s kongresa izazvale veliko „slavlje“ (Srbija, Crna Gora, Rumunija su proširile teritoriju i dobile nezavisnost, Bugari su dobili kneževinu), dok su za druge, prvenstveno muslimane, iste te odluke značile početak (ili nastavak) golgote, stradanja, iseljavanja i neizvjesne budućnosti. Međutim, s treće strane bilo je i „sreće u nesreći“, gledajući s ove tačke danas. Naprimjer, da Bosnu i Hercegovinu nije okupirala Austro-Ugarska, koja je donijela kakav-takav pravni sistem, pitanje je kakvu bi sudbinu imali bosanski muslimani, imajući u vidu gorku sudbinu muslimana Srbije, Crne Gore, Makedonije, Bugarske, Grčke i drugih dijelova Balkana.
Činjenica je da je Bosna i Hercegovina nakon Berlinskog kongresa ostala bez Sandžaka koji se danas nalazi u Srbiji. Kakve je posljedice izazvao ovaj čin?
– Današnja teritorija Sandžaka je stoljećima bila sastavni i neodvojivi, u nekim stvarima i bazični, dio bosanske države, bilo da je riječ o srednjem vijeku ili periodu kada je Bosna bila osmanska provincija (sandžak/ejalet/vilajet). Osim što je krajem 19. stoljeća modificiran historijski, tradicionalni naziv države Bosne u Bosnu i Hercegovinu, odluke Berlinskog kongresa su značile i početak političkog i teritorijalnog odvajanja Sandžaka od Bosne, a taj proces je dovršen Balkanskim ratovima. Mirom u Bukureštu 1913. godine otišlo se korak dalje u podjeli Sandžaka, kada je njegov južni dio ustupljen Crnoj Gori. To je dovelo do novog vala iseljavanja muslimana s tog područja. Posljedice navedenog procesa se osjećaju i danas u mnogim aspektima. Jedan od najupečatljivijih je onaj da savremene generacije u Bosni i Hercegovini malo znaju i malo su svjesne činjenice o historijskoj poziciji Sandžaka u odnosu na Bosnu, čak je viša svijest o tome prisutna u samom Sandžaku. Zbog toga postoji i dalje čudan narativ o bosansko-sandžakim vezama pa čak i među samim Bošnjacima (muslimanima) koji danas žive u dvije nezavisne države. Ipak, ima i drugačijih primjera, a to se najviše osjetilo tokom rata 1992-1995. godine kada su mnoge osobe sandžačkog porijekla pokazale visoku svijest o važnosti očuvanja države Bosne i Hercegovine.
Kada govorimo o sudbini Bosne i Hercegovine u ovom periodu, jesu li joj odluke Berlinskog kongresa nanijele značajnu štetu ?
– Odlukama Berlinskog kongresa Austro-Ugarskoj monarhiji je dat mandat da okupira i upravlja Bosnom i Hercegovinom. Izgovor je bio uspostavljanje reda i mira, a u Beču su očekivali da će u zemlju ući uz vojnu glazbu. Međutim, naišli su na žestok otpor (ne samo muslimana), koji je trajao tri mjeseca, položili više hiljada žrtava (poginulih i ranjenih), a zatim su morali četiri godine držati vojni režim da bi tek 1882. godine uveli civilnu vlast. S druge strane, za muslimansko stanovništvo dolazak pod vlast kršćanskog vladara, nakon više od četiri stoljeća šerijatske osmanske države, predstavljao je kulturni šok s trajnim posljedicama. Značajan dio naroda je krenuo ka istoku, na put bez povratka. Međutim, drugi dio se pomirio sa sudbinom i vrlo brzo našao zajednički politički ili trgovački jezik s okupatorom. Sve su to bitne činjenice koje idu skupa s posebnim pravnim položajem države, očuvanjem bosanskohercegovačkog kontinuiteta u političkom i teritorijalnom smislu, modernizacijom i tehnološkim napretkom koji se desio u Bosni za četiri decenije austrougarskog sistema i slično. Na koncu, 1908. godine, šest godina prije Prvog svjetskog rata, desila se i aneksija Bosne i Hercegovine od Austro-Ugarske čime je definitivno završen period osmanske Bosne.
Možemo li govoriti o tome da se i danas, nakon 140 godina, još uvijek osjećaju snažne posljedice odluka koje su donijete na Berlinskom kongresu?
– Možda su, u vremenskom razdoblju u kojem su donesene, davale privid da je nešto značajno riješeno, ali odluke Berlinskog kongresa 1878. godine su bile samo uvod u „brutalno“ 20. stoljeće koje je vidjelo Balkanske ratove, dva svjetska rata, ratove 90-tih godina tokom raspada Jugoslavije i na Kosovu, genocide itd. Svi procesi i masovna stradanja ljudi samo su pokazala da Berlinski kongres nije ništa riješio dugoročno, već samo dodatno zakomplicirao odnose u svijetu. Ta borba za prevlast i dominaciju ključnim resursima na strateškim tačkama planete traje i danas na početku 21. stoljeća. Ono što se mijenja su datumi, imena aktera i nazivi novih kongresa ili mirovnih konferencija na različitim dijelovima svijeta.
Pise: Admir Lisica
AlJazeera

Arslanagića most – zaboravljeni biser osmanske arhitekture




Iako se ne može sa sigurnošću tvrditi da je u potpunosti djelo osmanske arhitekture, Arslanagića most na rijeci Trebišnjici u Trebinju predstavlja jednu od najmaestralnijih slika osmanske arhitekture. Most je podignut u periodu Mehmeda paše Sokolovića, a otvoren je 1574. godine. Povezivao je centralnu Bosnu i Novi (današnji Herceg Novi koji se u to vrijeme nalazio u sklopu Bosanskog ejaleta). Na sredini je imao kulu koja se zatvarala noću, a prvenstvena namjera mosta je bila da se preko njega kreću trgovačke karavane, najviše so. Dužina mosta iznosi 92,25 metara a širina ceste od 3,6 do 4 metra. Uzdiže se i do 15 metara iznad vode.
Kada su Mlečani 1687. godine, u vrijeme Bečkog rata, zauzeli Novi, što je izazvalo povlačenje bogatog sloja muslimanskog stanovništva, i most je izgubio na svom značaju. Na to je također utjecala i izgradnja trgovačkih puteva prema Dubrovniku. Jedan od muslimana iz Novog je bio i Arslan aga, koji je dobio zadatak da naplaćuje mostarinu. Da bi sebi olakšao posao napravio je i kuću odmah pored mosta. Vremenom je tu niklo cijelo selo, koje se nazvalo Arslanagići, pa se i most počeo nazivati Arslanagića most.
Krajem Drugog svjetskog rata most su minirali četnici, pa je oštećeno lijevo krilo. Drugo oštećenje mosta se desilo 1965. godine, kada su tadašnje jugoslavenske vlasti odlučile da na tom mjestu naprave hidrocentralu. Most je rastavljen, kamen po kamen, i stajao je na obližnjem polju više godina. Godine 1970. most je ponovo premješten i nakon dvije godine slaganja, ponovo je pušten u upotrebu, ali ovaj put nekoliko kilometara niže, u trebinjskom naselju Gradina. Selo Arslanagići je većim dijelom poplavljeno i ostalo je samo nekoliko kuća iznad nivoa jezera. U jeku ratne srpske propagande, 1993. godine, naziv mosta je promijenjen u Petrovića most, navodno, uz objašnjenje da su Arslanagići postali od porodice Perovića. Također, je promijenjeno i ime sela u Perovića most. Ipak, njegovo izvorno ime je i danas ostalo ustaljeno tako da ga narod i dalje naziva Arslanagića most.

Kako je Husein kapetan Gradaščević dobio nadimak “Zmaj od Bosne”




Nakon velikih uspjeha bosanske vojske na čelu sa Husein kapetanom Gradaščevićem kod Banjske i Peći, osmanska vojska na čelu sa velikim vezirom, Rešid Mehmed pašom, iz Skoplja se uputi prema Kosovu, u susret Gradaščeviću i njegovim ratnicima. U Bici kod Lipljana 22. juna 1831. godine, Gradaščević i njegovi Bošnjaci su do nogu potukli osmansku vojsku. Veliki vezir i njegove vojskovođe su se jedva živi izvukli iz bitke i stigli do Skoplja.
Vjerujući riječima velikog vezira, Rešid Mehmed paše, da će mirovni uvjeti ići u potpunosti u korist Husein kapetana, on zastade na Kosovo polju i nekoliko dana proslavi veličanstvenu pobjedu. Uskoro je sa svojom vojskom krenuo i prema Bosni, sa nadom da će Rešid paša zbilja ispuniti sve što je obećao, kako bi zvanično preuzeo vlast nad čitavom oslobođenom zemljom. Trebalo je još samo da oslobodi Hercegovinu i učvrsti svoju vlast.
Prolazeći Bosanskim ejaletom pobjednici sa Kosova su svuda dočekivani ovacijama, muzikom i pjesmom, čašćivanjima i raznim darivanjima. Husein kapetan je u očima običnog naroda bio obožavano biće. Njegov lik su Bošnjaci doživljavali “kao lik sveca”. Od tada ga je narod prozvao “Vitezom od Bosne”, “Junakom od Bosne”, a mnogo češće onim nadimkom po kojem je danas i prepoznatljiv – “Zmajem od Bosne”. Gradaščević je nakon ovih događaja, nadimak “Zmaj od Bosne” stavljao ispod svakog svog potpisa.

Hadži Lojo – zaboravljena ikona bosanskohercegovačke historije




Rođen je kao Salih Vilajetović, poznatiji kao Hadži Lojo, 1834. godine u selu Sarajevu. Otac Abdulah ga je učio o islamskoj vjeronauci. Iako nije bio školovan mnogi ga opisuju kao izuzetno pametnog čovjeka. Fizički je bio izrazito razvijen, pa se prema jednoj legendi pohrvao i sa medvjedom, a sa bratom je sam iskopao bunar dubok 18 metara. Poznat je i po tome što je 1871. godine učestvovao u pobuni protiv izgradnje pravoslavne crkve u Sarajevu.
Kada je odlukom Berlinskog kongresa 1878. godine, Bosna došla pod vlast Austrougarske, mobilisao je narod da pruži otpor okupacionim trupama. Ipak, zbog teške rane, koju je prouzrokovao nespretnim rukovanjem oružjem, nije bio u mogućnosti da i sam učestvuje u borbi. U noći 16. na 17. avgust 1878. godine, prije samog ulaska austrougarske vojske u Sarajevo, njegovi suborci su ga sklonili u goraždanski kraj. Austrougarske trupe su za njim raspisale potjernicu, a nagrada je bila 500 forinti onom ko ga dovede ili otkrije njegovo sklonište. Izvjesni Mićo Konjić ga je prijavio, a u tabor austrougarske vojske doveo ga je natporučnik Mihajlo Stipetić, 2. oktobra 1878. godine. Nakon napuštanja Sarajeva smješten je u selo Miošići kod Prače, u kuću izvjesnog Save Čvore. Lokalno pravoslavno stanovništvo ga je htjelo ubiti, ali to nije dopustio gazda kuće. Prema jednoj anegdoti, jedan srpski seljak se popeo na krov kuće u kojoj se nalazio Hadži Lojo, te ga pokušao ubiti, međutim zbog izrazito strašnog Hadži Lojinog pogleda, on to nije učinio. Nakon Miošića Lojo se sakrio u selo Živojeviće kod Čajnića. Tu je kasnije uhvaćen i odveden u Sarajevo. Za njegovo hvatanje saznala je čitava Monarhija. Gotovo sve austrougarske novine su objavile poseban članak koji je govorio o tome kako je uhvaćen vođa otpora austrougarskoj vojsci. Nakon što je doveden u Sarajevo 6. oktobra smješten je u vojnu bolnicu koja se nalazila na Čengić vili. Obzirom da mu je nogu već zahvatila gangrena, morala je biti odrezan. Ipak, prije nego što je ozdravio Lojo je uspio pobjeći iz bolnice te se sakriti u šumu kod Švrakina Sela. Prijavila ga je neka žena, te je ponovo uhvaćena 17. juna 1879. godine, nakon čega je stavljen u vojni zatvor. Nakon toga podignuta je optužnica koja ga je teretila da je učestovao u otporu protiv okupacije, kao jedan od glavnih vođa oružanog otpora protiv austrougarske vojske. Proces je najavljen nakon što potpuno ozdravi.
Suđenje je počelo 27. septembra 1879. godine. Kategorično je osuđen na smrtnu kaznu, ali je nakon intervencije gotovo kompletnog naroda u Bosni car morao popustiti, te mu je kazna preinačena u svega 5 godina zatvora. Robijao je u Češkoj, u gradu Terezinu. Pred istjecanje kazne rečeno mu je da se ne može vratiti u Bosnu, te da ima mogućnost da izabere zemlju u kojoj želi da živi. Odlučio se za Saudijsku Arabiju. Zajedno sa svojom ženom, dva sina i kćerkom, preko Trsta je prebačen u Aleksandriju (Egipat) a potom u Džedu i Meku, gdje su ga stanovnici dočekali kao heroja i pred njega izašli sa velikim ovacijama. Vlasti su mu omogućile da postane imam jedne džamije u gradu Taifu, nedaleko od Meke. Poslije se iz Taifa preselio u Meku gdje je umro 1887. godine.
Izvor: Bosnae.info

Narodno predanje o bijegu bosanske kraljice Katarine poslije pada Kraljevine Bosne




Grčki historičar Laonik Halkokondil navodi da je 1463. godine velika osmanska vojska od oko 150 000 ljudi krenula na Kraljevinu Bosnu da je pokori. U konačnici nakon nešto više od mjesec dana borbi (od kraja aprila do početka juna) ubijen je posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević, čime je prestala postojati srednjovjekovna bosanska država.
Tada su u srednjoj Bosni počela kružiti predanja o kraljici Katarini koja je morala da bježi od osmanskih osvajača. Predaje na sličan način govore o tome kako je sultan Mehmed II imao problema da osvoji gradinu nad Prozorom i tvrđavu Kozograd. Pokušavao je ali mu nije uspijevalo sve dok ga jedna baba nije podučila kako da to učini. Trebalo je ždrijepca hraniti pšenicom, ali bez vode, kako bi dobro ožednio te onda kopajući kopitom pokazao mjesto gdje je voda tj. odakle i utvrđena posada branilaca dobija vodu. U Kozogradu se tada nalazila kraljica Katarina i morala je bježati. To je učinila tako što je svoga konja potkovala naopako i tako bez jasnih tragova pobjegla sa blagom ispred Osmanlija. Predanje spominje i da se Katarina teškom mukom odlučila da napusti Kozograd. Toliko je oklijevala sa svojih 70 konjanika u polasku da su Bošnjani ostavili spomenik koji je predstavljao četiri potkove i rupicu u kamenu. Za rupicu se kaže da ju je udarajući štapom načinila kraljica dok se premišljala o ovom svom potezu.
Predanje kaže za brdo Vis na Bobovcu da je vještački nasip koji je izgrađen za jednu noć u vrijeme opsade Bobovca da bi se zaštitila kula u kojoj je bila kraljica Katarina. Zbog napora pri njegovoj izgradnji te noći je 77 žena pobacilo djecu a 77 kobila se oždrijebilo. Za utvrdu kod Višnjice u Visokom kaže se da je pripadala kraljici Katarini, a da je poslije osmanskog osvajanja dozvoljeno da kraljica ode i da sa sobom ponese svoje stvari i blago na 50 konja. Predanje kaže i da je kod Rogačića u Sarajevskom polju u bijegu od Osmanlija kraljica slomila svoje zlatne kočije i onda ih tu zakopala.

Bosanska kraljica Katarina Kosača – važna ali gotovo zaboravljena ličnost bosanskohercegovačke historije




U narodno sjećanje se posebno urezao period propasti Bosanskog kraljevstva. U vrijeme provala Osmanlija na bosanskom prijestolju se nalazio kralj Stjepan Tomašević, kojeg su Osmanlije uhvatile i 1463. godine likvidirali. U to vrijeme u Bosni su bile i dvije kraljice: kraljica Mara, žena kralja Tomaševića i kraljica majka – Katarina Kosača, kraljeva maćeha a žena umrlog kralja Stjepana Tomaša. Rođena je u Blagaju krajem 1424. ili 1425. godine. Otac joj je bio Stjepan Vukčić Kosača a majka Jelena Balšić. Kraljica Katarina posjeduje važno mjesto u narodnom predanju i o njoj se govori kao o omiljenoj vladarice. Tome je svakako doprinjela i njena tužna sudbina, kako zbog okolnosti pogibije njenog muža, kralja Tomaša, tako i zbog nesreće koja je zadesilo njezinu djecu – dvanaestogodišnju Katarinu i devetogodišnjeg Sigismunda. Osmanlije su ih zarobile u gradu Zvečaju, odveli u Istanbul i od tada ih majka nije više nikada vidjela.
Iako je bila zagovornik Crkve bosanske i njezin veliki simpatizer u maju 1446. godine se udala u skladu sa katoličkim obredom za bosanskog kralja Stjepana Tomaša, u mjestu Miodraž kod Fojnice. Sa kraljem je imala najmanje dvoje djece. Ubistvom supruga 1461. godine, nastupio je period slabašnih odnosa sa novim bosanskim kraljem Stjepanom Tomaševićem.
Kada su Osmanlije 1463. godine krenule na Bosnu Katarina se zatekla u blizini Kozograda iznad Fojnice, od kuda je, preko Kupresa, Konjica i Počitelja, uspjela pobjeći u Dubrovnik. Prema jednoj legendi konje svoje pratnje je potkovala naopako i često mijenjala smijer, kako bi uspjela izbjeći osmansku potjeru. Dana 26. oktobra 1463. godine povjerila je svoj srebreni mač Dubrovniku, koji treba naslijediti njezin sin Sigismund kada se oslobodi osmanskog ropstva. Njime bi on nastavio borbu protiv Osmanlija i obnovio Bosansko kraljevstvo.
Kosače su u jesen 1463. godine uspjele da oslobode gotovo svu svoju zemlju, a čak su oslobodile i neke dijelove koje su pripadale kraljevom domenu. Katarina se tada vjerovatno, nakratko, vratila u Bosnu, ali je bila primorana ponovo da se povuče u Dubrovnik u ljeto 1465. godine kada su Osmanlije poduzele novu ofanzivu. U naredne dvije godine živjela je na prostoru Humske zemlje ili na području Šibenika. Dvije godine poslije uputila se u Rim, gdje je ostala sve do svoje smrti. Papa ju je primio velikodušno uz plaćanje određene svote novca, od koje je kraljica za sebe i svoju pratnju iznajmila kuću. Sa posljednjim ostacima bosanskog plemstva tu je živjela do 1. oktobra 1469. godine kada se preselila u rimski reon Pigna. Kraljica je bila veoma popularna u rimskom društvu. Živjela je veoma udobnim životom. Rimski hroničari zapisuju da je na proslavi 1475. godine u bazilici Svetog Petra, za njom išla pratnja od 40 vitezova.
Unatoč takvom načinu života kraljica je, prema pisanju rimskih hroničara, cijeli period života u Rimu bila izrazito tužna. Glavni razlog tome su njezina djeca. Nadala se da će uz pomoć pape uspjeti povratiti Bosnu od Osmanlija i svoju djecu. Sa Portom su tokom sedamdesetih godina XV stoljeća vođeni pregovori o njihovom oslobađanju. U ljeto 1474. godine otputovala je u Herceg Novi kako bi uspostavila kontakt sa svojim mlađim polubratom, Ahmed pašom Hercegovićem, koji je prešao na islam i postao osmanski državnik. Nije poznato da li je u tome uspjela, ali u svakom slučaju nije uspjela vratiti svoje dvoje djece. Do kraja života slala je i brojne emisare na sve strane. Kada je čula da su prešli na islam i da nema nikakvih izgleda da ih vrati kući, oborila ju je tuga koja ju je i odvela u grob. U svojoj oporuci, koju je napisala 20. oktobra 1478. godine izrazila je želju da Papska stolica povede odlučnu borbu u cilju oslobođenja Bosne od Osmanlija i da papa bude vladar Bosne dok se njezina djeca ne oslobode i vrate u kršćanstvo. Dana 25. oktobra 1478. godine, u Rimu, je umrla bosanska kraljica Katarina Kosača. Sahranjena je u najuglednijoj rimskoj crkvi Ara Coeli u centru Rimu.
Na grob joj je postavljena ploča sa natpisom na bosančici. Godine 1590. originalna ploča je bila zamijenjena novom pločom sa natpisom na latinskom jeziku. Tom prilikom je pomaknut i grob. Zbog preuređenosti oltara posmrtni ostaci su premješteni uz obližnji stub, gdje se nalaze i danas uz nadgrobnu ploču.
Obzirom da se radi o jedinoj ličnosti, bosanske kraljevske dinastije, čiji su posmrtni ostaci u cjelosti sačuvani, njihov povratak u zemlju bi imao višestruki značaj i smisao. Ipak, do danas ne postoji odlučna inicijativa za ovakav poduhvat.

8 Interesting Pharmacy Facts


Are you familiar with the following interesting facts about pharmacy?

1. Coca-Cola was invented by a pharmacist named John Pemberton. He carried the jug of the new product down the street to Jacob's Pharmacy where it was sampled and pronounced "excellent" and placed on sale for 5 cents a glass as a soda fountain drink.

Another pharmacist, Charles Alderton, invented Dr. Pepper. Pepsi was also invented by a pharmacist, as was Vernor’s Ginger Ale by Detroit pharmacist James Vernor.

2. The first licensed pharmacist set up shop in the French Quarter. Louis Dufilho Jr. of New Orleans became American’s first licensed pharmacist in the early 1800s. Prior to then, you did not need a license to become a pharmacist.

3. The global pharmaceuticals market is worth $300 billion.

4. Benjamin Franklin was a pharmacist, while Agatha Christie was a pharmacy technician.

5. Lipitor is the best-selling drug of all time. It was introduced in 1997 and its patent expired in 2011, making about $125 billion.

6. Insulin is one of the most common medications that cause adverse events.

7. Hydrocodone/acetaminophen is the most commonly prescribed medication in the United States. Lisinopril is No. 2, as of 2014.

8. The most expensive drug is Glybera at a wholesale cost of $1.21 million per year. It is a gene therapy that helps restore lipoprotein lipase enzyme activity in those with familial lipoprotein lipase deficiency. Only 1 million patients have this extremely rare condition.

Twelve Tables



The Twelve Tables (aka Law of the Twelve Tables) was a set of laws inscribed on 12 bronze tablets created in ancient Rome in 451 and 450 BCE. They were the beginning of a new approach to laws where they would be passed by government and written down so that all citizens might be treated equally before them. Although not perhaps a fully codified system, it was a first step which would allow the protection of the rights of all citizens and permit wrongs to be redressed through precisely-worded written laws known to everybody. Consequently, the Roman approach to law would later become the model followed by many subsequent civilizations right up to the present day.  

CREATION OF THE TWELVE TABLES

According to tradition, in 451 BCE a committee, the decemviri, were, following public pressure, given the task of composing a law code which would better represent the interests of the ordinary people (plebeians) and reduce the undue influence on Roman law of the aristocrats (patricians) and priests (pontifices). These latter had exclusively sat on a council which interpreted the law as they saw fit. In preparation for this responsibility, a delegation of three men was sent to Athens where they studied the laws of the celebrated lawgiver Solon (c. 640 – c. 560 BCE). Then ten men, all patricians, were given consular power (imperium) and permitted to draw up a list of laws which they considered most needed and useful.
That is the traditional view of events, although, perhaps more realistically, the composition of the Tables was an attempt by the elite to better govern themselves and prevent abuses within their own social group. In any case, the result was a list of written laws (legibus scribundis) presented on ten tables and two more were added the following year to bring the total to twelve. As a consequence, laws became statute, that is they were made only after first being decided on by a legislative body and were no longer based on mere custom and tradition.

THE LAWS OF THE TWELVE TABLES

The exact reason why the Tables were drawn up may have been lost in the mists of time but once written their content was consistently referenced in later Roman written works. Unfortunately, the tablets themselves have not survived, destroyed, according to tradition, when Rome was sacked by the Gauls in 390 BCE. From some remaining fragments and those references in literature, it is possible to identify at least some specifics.
THE TWELVE TABLES WAS A LIST OF LAWS COVERING MOST AREAS OF PRIVATE LAW & CONCENTRATING ON RELATIONS BETWEEN INDIVIDUAL CITIZENS.
The list of laws seems to have covered most areas of private law and concentrated on relations between individuals (as opposed to individuals vs. the state or the rights of non-citizens) and thus is more a list of civil actions and penalties than a full, all-encompassing law code. It also largely dealt with areas relevant to an agricultural state. For example, the crime of arson was punishable by the death penalty (poena capitis), in this case by burning. The crime of using magic on crops was also punishable by death, this time by a form of crucifixion. Lesser penalties for property damage were banishment from Rome, loss of citizenship, and, for being an accessory to a crime, confiscation of property. Settlements could also be made by paying compensation to the plaintiff and thus avoiding court.  
Other areas covered were procedural such as the ius vocation which was a private summons. If a plaintiff communicated to the accused they wished to bring a case against them then the accused was obliged, and could even be physically forced, to appear before a magistrate. Family law was also a part of the Twelve Tables with rules regarding marriage, guardianship, inheritance, and funerals prevalent.

AMENDMENTS

Problems of practical application were soon apparent when some patricians refused to submit to the statutes of the Twelve Tables. The ordinary people were also now startled to see, for the first time, many of the rules which had already been in place but not made quite so transparent until now. These factors led to an uprising by the plebeians in 449 BCE and the forced resignation of the decemviri. Rome’s constitution was revised, the institutions of tribunes and consuls were reinstated, and the Twelve Tables became the basis of Roman law. The actual bronze tablets were set up in the Forum of Rome for all citizens to see, and Cicero records that students studied them as a part of their education.  
In addition to these early problems, some specific laws in the original tables were not very long-lasting such as that which prohibited intermarriage between patricians and plebeians. This law was cancelled in 445 BCE with the enactment of the lex Canuleia. Other laws within the Twelve Tables were modified over time and, from the 3rd century BCE, they were steadily replaced by laws more relevant to the evolving Roman society and the dramatic expansion of the Republic.

LEGACY

Although some scholars insist the Twelve Tables were not quite the ‘all equal before the law’ that tradition has claimed and that they were not enough alone to be defined as a complete law code, they, nevertheless, indisputably set the foundation for what would become a system of fully codified law in the Roman world. The decemviri must also be credited with creating laws which were of practical value, separated from any religious consideration, visible to all, and outlined in precise language with explicit definitions. Thus, the Romans created an approach to legal matters which would be copied by countless other societies and governments ever since.

Corpus Juris Civilis



The Justinian Code or Corpus Juris Civilis (Corpus of Civil Law) was a major reform of Byzantine law created by Emperor Justinian I (r. 527-565 CE) in 528-9 CE. Aiming to clarify and update the old Roman laws, eradicate inconsistencies and speed up legal processes, the collection of imperial edicts and expert opinions covered all manner of topics from punishments for specific crimes to marriage and the inheritance of property. Not only used as a basis for Byzantine law for over 900 years, the laws therein continue to influence many western legal systems to this day.

A NEW LAW CODE

In February 528 CE Justinian I assembled a group of ten legal experts and 39 scribes to reassess Byzantine law and compile a new collective legislative code. It was a truly Herculean task which involved studying hundreds of documents and Latin Roman laws dating back to the early Roman Republic of the west, deciding which were no longer relevant, which should be maintained, and which needed some adapting. The old system relied on such diverse traditional sources of Byzantine law as the Codex Gregorianus(imperial edicts from 196 to 284 CE), Codex Hermogenianus (mostly imperial edicts of Diocletian, r. 284-305 CE), and Codex Theodosianus (issued in 438 CE and containing edicts dating back to Constantine I, r. 306-337 CE).
FROM OVER 2000 BOOKS & THREE MILLION LINES OF LEGAL TEXT, A NEW COMPREHENSIVE & CONSISTENT BODY OF LAWS WAS PRODUCED.
Many of the laws within the older works were repetitive, contradictory or simply did not meet the requirements of a society which had since moved on from earlier Roman times. From over 2000 books and three million lines of legal text, a new comprehensive and consistent body of laws had to be thrashed out and distilled and then better organised into subjects and themes. As a result, Justinian would achieve his multiple aims of making the laws clearer for all, reducing the number of cases brought before the courts (many were based on misunderstandings and a misinterpretation of what actually was the law), and increasing the speed with which legal cases were dealt with. Justinian may also have been motivated by a desire to outdo the famed legal achievements of Theodosius II (r. 402-450 CE), and this he undoubtedly did achieve. Finally, a new and consistent law code would help in Justinian’s plan to expand the Byzantine Empire into new territories and bring those societies under the jurisdiction of Roman law.

CONTENT

The commission to update Byzantine law was led by the great legal expert Tribonian who had already served as quaestor of the Great Palace of Constantinople, the highest legal position in the empire. The first part of the Corpus Juris Civilis was completed in April 529 CE, and two more parts were added in the following year. The work superseded all previous legal documents and records of any kind. To add to these, Justinian himself issued decrees, and thus the Justinian Code was eventually made up of four main parts:
  • Codex Justinianus - the Codex, issued in 529 CE, was a collection of 12 books containing 4,562 imperial edicts from the time of Hadrian (r. 117-138 CE) to Justinian I himself, organised by theme and all correctly attributed to the emperor who had made them and with a date. Interestingly, the first book deals with ecclesiastical topics whereas in the older codexes this was dealt with last - an indicator of how Christianity had become more entrenched in Byzantine culture by the 6th century CE.
  • Digestum (or Pandectae) - the Digest (or Pandects), issued in December 533 CE, was a compendium of legal opinions by celebrated Roman jurists of the past, which could be cited by claimants and defenders in court. It was also designed to be of use to practising judges. These words of wisdom were all edited, reduced and assembled into 50 books (instead of the previous 1,500) and all organised by subject. The works of the prolific 2nd-3rd century CE lawyer and writer Ulpian (aka Domitius Ulpianus) were especially popular with Justinian’s legal team, and these make up 40% of the Digest.
  • Institutiones - the Institutes, also issued in December 533 CE, was a sort of handbook of the Codex and Digestum for law students to better understand and apply them. It was compiled by Trebonian and two other experts, Theophilos and Dorotheos.
  • Novellae Constitutiones - the Novels (or New Laws) was a collection of the imperial edicts made by Justinian between 534 and 565 CE, the final year of his reign. Instead of Latin, as used previously (and still used in the other three parts), Greek was mostly used in these new edicts, the common language of the Byzantine Empire.   
The laws within this huge body of work (still around 1 million words) dealt with every aspect of life and society in Byzantium. There are matters regarding the constitution, the powers of the emperor, the duties of high-ranking officials, and the sources of law. There are matters of private law and criminal law with punishments listed for specific crimes, as well as coverage of administrative affairs and issues related to tax, local government, the civil service, and the military. As with previous Roman law, a particular concern was the relations between individuals such as contracts, marriage, divorce, property ownership, inheritance, and succession. Finally, ecclesiastical matters were given much greater prominence in a departure from previous law codes.    

Justinian I
Justinian I

The Novels, in particular, addressed the social changes that Byzantine society had undergone and its evolution away from the Roman society of Constantine’s days. Thus the rights of such groups as women, slaves, and children were improved. Further, it was now established, for the first time in Roman law, that the emperor was the single legitimate source of law.   
Justinian’s Code was itself revised within a few years to reflect recent legislation and reissued in December 534 CE (it is this version which exists today). To prevent any future confusion as to what was what, all commentaries on the Code were banned. The Code was studied by students of law in the fifth year of their studies. As a consequence, gradually most of the Codex was translated into Greek by the end of the 6th century CE. Justinian’s Code was also introduced into the recently reconquered Italy (in 554 CE), but it was relatively neglected there until the 11th century CE when it was incorporated into the medieval Corpus Iuris Civils using Latin instead of Greek. Parts of North Africa also used the Code until the Arab expansion of the 7th century CE.
ROMAN & THEN BYZANTINE LAWS WERE, ABOVE ALL, RATIONAL, PRECISE & COMPREHENSIVE.

LEGACY

The body of laws created by Justinian and his experts, in one form or another, lasted for almost a millennium until the fall of the Byzantine Empire in 1453 CE. New Byzantine laws were, of course, added to it over the centuries as each emperor issued their own edicts and society evolved. Leo VI (r. 886-912 CE), for example, famously produced another collection of Byzantine edicts and had everything translated into Greek as next to nobody understood Latin anymore (few ordinary people would have even in Justinian’s day).
The Corpus Juris Civilis may have failed in Justinian’s aim to aid his imperial ambitions but, as it became a fundamental element of any higher education across Europe from the 11th century CE and has become the basis for many legal systems ever since, perhaps he did, in the end, achieve something of a lasting cultural domination. The Code is a monument to rival his other great achievement, the Hagia Sophia of Constantinople. Roman and then Byzantine laws were, above all, rational, precise and comprehensive, and it is these qualities which have greatly influenced many of the national and international laws by which we live today. As the historian J. H. Rosser notes:
The Corpus Juris Civilis not only preserved Roman law but provided the basis of law for emerging European nations. Its influence on western civilization is probably greater than any other book, except, of course, the Bible. (101)

Ancient Greek Medicine



In ancient Greek medicine illness was initally regarded as a divine punishment and healing as, quite literally, a gift from the gods. However, by the 5th century BCE, there were attempts to identify the material causes for illnesses rather than spiritual ones and this led to a move away from superstition towards scientific enquiry, although, in reality, the two would never be wholly separated. Greek medical practitioners, then, began to take a greater interest in the body itself and to explore the connection between cause and effect, the relation of symptoms to the illness itself and the success or failure of various treatments.

GREEK VIEWS ON HEALTH

Greek medicine was not a uniform body of knowledge and practice but rather a diverse collection of methods and beliefs which depended on such general factors as geography and time period and more specific factors such as local traditions and a patient’s gender and social class. Nevertheless, common threads running through Greek medical thought included a preoccupation with the positive and negative effects of diet and a belief that the patient could actually do something about their complaint, in contrast to a more fatalistic and spiritual mindset of earlier times.
FOR THE ANCIENT GREEKS, THERE COULD BE BOTH A DIVINE & A PHYSICAL CAUSE OR REMEDY FOR ILLNESSES.
However, the distinction between the spiritual and physical worlds are often blurred in Greek medicine, for example, the god Asclepius was considered a dispenser of healing but also a highly skilled practical doctor. The god was called upon by patients at his various sanctuaries (notably Epidaurus) to give the patient advice through dreams which the site practitioners could then act upon. Grateful patients at the site often left monuments which reveal some of the problems that needed to be treated, they include blindness, worms, lameness, snakebites and aphasia. As Epidaurus illustrates, there could, then, be both a divine and a physical cause or remedy for illnesses.
Lifestyle and such factors as heat, cold and trauma were discovered to be important factors in people’s health and they could alleviate or worsen the symptoms of an illness or the illness itself. It was also recognised that a person’s physical constitution could also affect the severity of, or susceptibility to, an illness. There was also a growing belief that a better understanding of the causes of an illness’ symptoms could help in the fight against the illness itself. With a greater knowledge of the body there also came a belief that the balance of the various fluids (humours) within it could be a factor in causing illness. So too, the observation of symptoms and their variations became a preoccupation of the Greek doctor.

GREEK MEDICAL SOURCES

Textual sources on Greek medical practice begin with scenes from Homer’s Iliad where the wounded in the Trojan War are treated, for example, Patroclus cleaning Eurypylus’ wound with warm water. Medical matters and doctors are also frequently mentioned in other types of Greek literature such as comedy plays but the most detailed sources come from around 60 treatises often attributed to Hippocrates (5th to 4th century BCE), the most famous doctor of all. However, none of these medical treatises can be confidently ascribed to Hippocrates and next to nothing is known about him for certain.

Statue of Asklepios
Statue of Asklepios

The Hippocratic texts deal with all manner of medical topics but can be grouped into the main categories of diagnosis, biology, treatment and general advice for doctors. Another source is the fragmentary texts from the Greek natural philosophy corpus dating from the 6th to 5th century BCE. Philosophers in general, seeing the benefits of good health on the mind and soul, were frequently concerned either directly or indirectly with the human body and medicine. These thinkers include Plato (especially in Timaeus), Empedocles of Acragas, Philistion of Locri and Anaxagoras.

DOCTORS & PRACTITIONERS

As there were no professional qualifications for medical practitioners then anyone could set themselves up as a doctor and travel around looking for patients on whom to practise what was known as the tekhnē of medicine (or art, albeit a mysterious one). The Spartans did, though, have specific personnel responsible for medical care in their professional army. Also, practitioners do seem to have generally enjoyed a high regard despite the lack of a recognised professional body to supervise and train would-be doctors and the odd mad doctor that crops up in Greek Comedy. As Homer states in the Iliad (11.514), ‘a doctor is worth many other men’. Not only doctors gave medical advice and treatment but other groups who could utilise their practical experience such as midwives and gym trainers.
THE HIPPOCRATIC OATH WAS ACTUALLY A RELIGIOUS DOCUMENT ENSURING A DOCTOR OPERATED WITHIN & FOR COMMUNITY VALUES. 
The famous Hippocratic Oath was probably reserved for a select group of doctors and it was actually a religious document ensuring a doctor operated within and for community values. With the Oath the practitioner swore by Apollo, Hygieia and Panacea to respect their teacher and not to administer poison, abuse patients in any way, use a knife or break the confidentiality between patient and doctor.
Famous medical practitioners included the 4th century BCE figures of Diocles of Carystus (who had a head bandage and spoon instrument for removing arrowheads named after him), Praxagoras of Cos (noted for his ‘discovery’ of the pulse and being the first to distinguish veins from arteries), and the Athenians Mnesitheus and Dieuches. These experts in their field could examine a patient’s face and make a diagnosis helped by information such as the patient’s diet, bowel movements, appetite and sleeping habits. Treatments often utilised natural plants such as herbs and roots but could also include the use of amulets and charms. Surgery was generally avoided as it was considered too risky but minor operations may have been carried out, especially on soldiers wounded in battle.

MEDICAL TREATMENTS: WAR

Wounded soldiers were actually one of the best ways for a doctor to learn his trade and widen his knowledge of the human body and its internal workings. There was probably also less risk of the soldier causing problems if things went wrong, which could happen with private patients. Aside from the health problems which may also have affected civilians such as malnutrition, dehydration, hypothermia, fever and typhoid, those doctors treating soldiers had to deal with wounds made by swords, spears, javelins, arrows and projectiles from slings. Medical practitioners knew the importance of removing foreign bodies such as arrowheads from the wound and the necessity to properly clean the wound (which is why arrowheads became barbed to be more difficult to remove and therefore more lethal). Greek doctors knew that it was important to stop excessive blood loss as soon as possible in order to prevent haemorrhage (although they also thought blood-letting could be beneficial too). Surgery may also have included the use of opium as an anaesthetic, although the many references in literature to patients being held down during surgery would suggest that the use of anaesthetic was rare.

Caduceus
Caduceus

Post-operation, wounds were closed using stitches of flax or linen thread and the wound dressed with linen bandages or sponges, sometimes soaked in water, wine, oil or vinegar. Leaves could also be used for the same purpose and wounds may also have been sealed using egg-white or honey. Post-operation treatment was also considered - the importance of diet, for example, or the use of plants with anti-inflammatory properties such as celery.  

DISCOVERIES & DEVELOPMENTS

Over time doctors came to acquire a basic knowledge of human anatomy, assisted, no doubt, by the observation of grievously wounded soldiers and, from the 4th century BCE, animal dissection. However, some claimed this was useless as they believed the inner body changed on contact with air and light and still others, as today, protested that using animals for such purposes was cruel. Human dissection would have to wait until Hellenistic times when such discoveries as the full nervous system were discovered. Nevertheless, there was an increasing urge to discover what made a healthy body function well rather than what had made an unhealthy one break down. The lack of practical knowledge, though, did result in some fundamental errors such as Aristotle’s belief that the heart and not the brain controlled the body and the idea proposed in the treatise On Ancient Medicine (5th century BCE) that physical pain arises from the body’s inability to assimilate certain foods.
Greek medical practice may have included errors, perhaps many and probably even fatal ones, but Greek practitioners had started the medical profession in the right direction. Observation, experience and experimentation meant that those who followed in Hellenistic and Roman times such as Galen and Celsus could continue their enquiries along the long road towards greater and more accurate scientific knowledge of the human body, the illnesses it is susceptible to, and the potential cures available.